Asmira S.


Asmira S. je rodena u Bijeljini prije 34 godine. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje ce je pratiti cijeli zivot. Danas je zrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena prica.

Piše: Mirna MEKIC, novinarka BIRN-ovog Justice Reporta

SARAJEVO - Nakon što sam mu prepricala svoj zivot, psihijatar je rekao da je to najstravicnija zivotna prica koju je cuo.

Bilo mi je samo 20 godina kada je poceo moj pakao. Zivjela sam u kuci u Bijeljini, sa svekrvom, muzem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a djecak dvije godine.

Krajem aprila 1992. godine u kucu je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i muzem. On ih je pokušao sprijeciti, ali su ga udarili nakon cega se onesvijestio.
Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo uzas je tek tada poceo.



Prica iz pakla

Muza su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kucnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rodendan a da toga uopce nisam bila svjesna.

Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao zivotinje su se izivljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili.

Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nozem po tijelu. Svuda imam oziljke. Uzivali su da nas muce. Bilo je ukupno 11 zena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.

To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio uzas.

Ni u kuci nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su rucicu moje kcerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravicno smijali.

Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sircetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.

Ipak, ostadoh ziva.

Nije mi lako pricati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred ocima ono što sam tamo prizivjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno zivi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti.

Pošli su na moju curicu i rekli da ce je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjecala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu cekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noci u noc. Svaki dan u 365 dana.

Zelim zaboraviti, ali ne mogu.

Izbavljenje

I tako smo zivjeli do 18. aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan covjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM.

Pustio nas je da idemo kuda zelimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglicki kamp. Nikome nisam pricala o Bijeljini. Sa 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Licila sam na avet.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne moze desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muz.

Nisam vjerovala da ce se ikada pojaviti. Prezivio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U oktobru 1994. godine je sa još jednim zatocenikom uspio pobjeci. Išli su kroz šume i skrivali se. Na zalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da ce me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li ce htjeti zivjeti sa zenom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obecao da me nikada nece pitati o stvarima o kojima ne zelim govoriti.

Zivot u miru

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naci posao. Zivim u Sarajevu sa muzem, koji takoder ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji.

Redovno idem na psiho-terapije.

Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu licnosti uzrokovanu prozivljenom torturom, pracenu depresijom.

Mjesecno primam 90KM socijalne pomoci. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250KM. Nemam tih para.

U januaru prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem zivim. Rekli su da je naša kuca u Bijeljini obnovljena i da se mozemo vratiti.

Zamislite, od mene su trazili da se vratim u kucu u kojoj sam prezivjela silna mucenja i silovana?

Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. maja, dobila sam novi nalog za delozaciju. I sada ne znam što da radim.

Ne zelim nogom krociti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zlocinaca. Cak i na televiziji.

Jedva prezivljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hocu da ih gledam dok rastu. Hocu da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju ce moci izdrzavati.
zivamo na masovnije ukljucenje u ovu humanitarnu akciju.
Sadake je odmah iz fonda obezbijedila hitnu pomoc u novcu za Asmiru.