Historijat Sandžaka HISTORIJSKI RAZVOJ NOVOPAZARSKOG SANDŽAKA
Subota, 16. Juni 2007.| 01:10

Views : 11356

Favoured : None

Novopazarski Sandžak ili kako je danas uobičajeno reći samo Sandžak je historijska pokrajina koja obuhvata jugozapadni dio današnje Republike Srbije i sjeverni dio današnje Republike Crne Gore. Ova historijska pokrajina se tokom svog dugog postojanja razvila u posebnu geopolitičku, kulturno-historijsku, etničko-konfesionalnu i administrativno-teritorijalnu cjelinu, sa upravnim u kulturnim središtem u Novom Pazaru. Novopazarski Sandžak se prostire na površini od 8.687 kvadratnih kolimetara i ima svoje historijske i međunarodnim konvencijama verifikovane granice, potvrđene odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine i Carigradskom konvencijom iz 1879. godine. Kulturno-historijsku cjelovitost Sandžaka oduvijek su ispunjavale brojne simbioze islamske i praoslavne sakralne tradicije. Etnogeneza većinskog autohtonog bošnjačkog stanovništva u Sandžaku u vrijeme Osmanlijske vladavine protekla je u znaku masovnog primanja Islama i islamske kulture i daljneg etničkog oblikovanja u duhu islamske baštine i tradicije. To etničko formiranje je teklo i prožimalo se uporedo sa etnogenezom bosanskih Bošnjaka, što je bilo olakšano činjenicom da je Sandžak stoljećima bio nerazdvojni dio bosanskog Pašaluka. I ako su od 1877. godine sandžački Bošnjaci ostali administrativno odvojeni od svoje matice Bosne, sandžački i bosanski Bošnjaci su i do dana današnjeg ostali etnogenetska i nacionalna cjelina.
I ako Sandžak ima bogatu historijsku prošlost, u jugoslovenskoj povijesnoj literaturi o njemu je malo pisano. Uprkos tome, ime Novopazarski Sandžak (Sandžak) je ušlo u sve svjetske udžbenike historije, diplomatske riječnike, historijske i političke karte. Teritorijalni okvir Novopazarskog Sandžaka najčešće su činili: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica, Novi Pazar, Tutin i Mitrovica, a povremeno: Rožaje, Plav, Gusinje, Kolašin, Višegrad, Rudo i Čajniče. Dakle, Novopazarski Sandžak je u teritorijalnom smislu obuhvatao teritorije, koje danas ulaze u satav Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije. Naziv Sandžak je turskog porijekla (od turske riječi sancak, što znači zastava odnosno barjak). Sandžak je označavao vojnu i administrativnu oblast, u početku prvog stepena, a od 1361. godine, kada se pojavljuju beglerbegluci (pašaluci, ejaleti) je transformisan u oblast drugog stepena po važnosti. Na čelu Sandžaka je postavljan namjesnik Sandžak-beg, koji je imao u svojim rukama vojnu i civilnu vlast i koji je pri imenovanju dobijao od Sultana kao simbol vlasti "sandžak" (zastavu), pod kojom je u svojoj oblasti okupljao određeni broj vojnika. Sandžaci su nastajali na sljedeći način: "Turci su na osvojenoj teritoriji Vizantijskog carstva zatekli vojne jedinice zvane "teme", koje su za odbranu države ili za ratne pohode davale određenu vojnu jedinicu. Oni su zadržavali zatečenu vojnu organizaciju, s tim što su joj davali svoje ime (to jest sandžak)".* Zanimljivo je da je Novopazarski Sandžak jedini od mnogobrojnih sandžaka iz okvira bivše Osmanske imperije, koji je do dan danas zadržao to ime. Tako, primjera radi, 1865. godine u Osmanskom Carstvu je bilo 123 sandžaka organiziranih u 55 vilajeta, od čega ih je u bosanskom vilajetu bilo sedam. Pa ipak od svih njih, u sadašnjem vremenu, u svakodnevnoj korespodenciji, kako među ljudima svi nacija i vjera, tako i u međunarodnoj diplomatiji, u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim institucijama, sačuvan je samo jedan Sandžak. To je onaj koji označava prostor koji je 1877. godine izdvojen iz bosanskog i pripojen kosovskom vilajetu, a koji je odlukom Berlinsko kongresa i Berlinskim mirovnim ugovorom i dalje ostao u sastavu Osmanskog carstva, kao međuprostor između Bosne i Hercegovine, tada okupirane od strane Austro-Ugarske, na jednoj, te kneževine Srbije, Kosova i Crne Gore, na drugoj strani, obuhvatajući 11 tadašnjih kaza (srezova): Taslidžu (Pljevlja), Priboj, Prijepolje, Donji Kolašin, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš i Mitrovicu. Prostor Kolašina, koji je od 1373. godine bio u satavu Bosanske sredjovjekovne države, a grad Kolašin od svog nastanka, u satavu Hercegovačkog Sandžaka, sa sjedištem u Taslidži, izdvojen je odlukama Berlinskog kongresa, i juna 1878. godine pripojen kneževini Crnoj Gori. U sastav Bosanskog ejaleta, kasnijeg vilajeta, odnosno Novopazarskog Sandžaka do 1868. godine, nalazila se i gusinjska kaza, koja je do 1836. godine imala status kapetanije. Ona je 1867. godine izdvojena iz Bosansog i pripojena Kosovskom vilajetu.
Izuzimajući Mitrovicu, koja je po svim osnovnim svojstvima bila sastavni dio Kosova, svi ostali krajevi, odnosno spomenute kaze, sastavni su dijelovi bosanskog prostora, i svojim prirodnim položajem i prirodnim karakteristikama, pripadali su mu od iskona. Polimlje i Potarje, od izvora Lima i Tare sve do njihovog ušća u Drinu, svojim longitudalnim prosjecanjem, činili su prirodnu cjeinu sa Bosnom. Oni su se transverzalno povezivali sa istočnom stranom veoma lošom saobraćajnicom od Prijepolja prema Sjenici i Novoj Varoši, a u novije vrijeme i preko planine Turjak sa dolinom Ibra. Kopaonik, Javor i Rogozna bili su odvajkada prirodne granice prema Pomoravlju i Kosovu, a Hajla, Mokro, Bogićevica, Prokletije, Komovi, Sinjavina, Durmitor, prema Albaniji i Zeti, odnosno kasnijoj Crnoj Gori. Jedina prirodna veza zapada sa prostorima Albanije, preko Bosne i Limske doline, održavana je preko visinskog prelaza Prokletija, pokraj izvora Lima i Gusinja, gorskim putem zapadno od Jezera, iznad sela Vusanja, istočo od Rogatice, na koti od 1650 m nadmorske visine. Spuštala se dalje prema Šalji i Drimu i stizala u Albaniju."*
Na ovim prostorima su se stoljećima ukrštali putevi koji su povezivali istočni i jugostočni dio Balkanskog poluostrva sa zemljama zapadne Evrope (Bosanski, Zetski i Durovački drum). Pored privrednog, ovi putevi su imali i vojno-strateški značaj. Sandžačkim drumovima prolazile su brojne vojske u ratnim vremenima, često pretvarajući naselja u zgarišta i nanoseći brojne ljudske žrtve. Ali izrazito povoljan strateško-privredni značaj nije Sandžaku donosio samo rana razaranja već i razdoblja privrednih procvata i blagodati. Novopazarski Sandžak je oduvijek je bio poseban i istovremeno veoma složen problem balkanske i evropske politike u cjelini. Po mnogo čemu Sandžak je odražavao stanje i suprotne interese i uticaje velikih evropskih sila. U prvon redu mislim na srednjovjekovnu srpsku državu i Osmanlijsko carstvo, a kasnije Habzburšku monarhiju, a sve do balkanskih ratova na ovim prostorima zapaženu ulogu imaće i dvije mlade kraljevine: Srbija i Crna Gora. Da bi blje shvatili mnoge savremene događaje, neophodno je vratiti se u duboku i daleku prošlost Sandžaka. Od poslednjih decenija XII stoljeća do kraja XIII stoljeća ovo područje je bilo centralni dio srednjovjekovne srpske države, čiji vladari iz dinastije Nemanjića su imali prijestolnice u Rasu, Deževi, Jeleču, Dugopolju(Dugoj Poljani). Sve pomenute prijestolnice iz navedenog perioda se nalaze u neposrednoj blizini današnjeg Novog Pazara. Kralj Milutin, koji je stupio na prijestolje na Deževskom saboru 1282. godine, izlazeći u susret željama osnažene srpske vlastele, prenio je prijestolnicu iz ovih krajeva u Paune kod Prištine, a zatim
u Skoplje, čime je dao pravac teritorijalnoj ekspanziji srpske države prema jugu, to jest na račun teritorija koje su do tada bile pod vizantijskom vlašću.
Na taj način, od ovog doba, teritorija kasnijeg Novopazarskog Sandžaka postaje periferni dio tada moćnog srpskog kraljevstva, koja je povjeravana na upravu mjesnim velmožama. To je naročito došlo do izražaja za vrijeme vladavine cara Dušana (1331-1335), kada je današnji Sandžak bio u sastavu velike feudalne oblasti kojom je upravljao najmoćniji srpski velikaš Vojislav Vojinović. Njegova moć i vlast postaje naočito značajna poslje careve smrti 1355. godine, kada separatistički nastrojena vlastela preuzima cjelokupnu vlast u svojim feudalnim oblastima ne vodeći računa o interesima centralne vlasti i nesposobnog Dušanovog sina cara Uroša Nejakog (1355-1377). Pošto Vojislav nije imao djece, nasljeđuje ga osamnaestogodišnji sinovac Nikola Altomanović. Ovaj moćni, agresivi i nepromišljeni mladić ubrzo dolazi u sukob sa svojim susjedima knezom Lazarom Hrebeljanovićem o bosaskim banom Tvrtkom I Kotromanićem (1353-1391). Poslije nekoliko pojedinačnih sukoba i nanošenja međusobnih šteta knez Lazar i ban Tvrtko sklapaju savez, i zajedničkim vojnim snagama napadaju župana Nikolu, pobjeđuju ga oslepljuju i tjeraju u progonstvo, a njegovu prostranu oblast međusobno dijele. Od te 1373. godine u sastav bosanske države ulazi čitavo gornje podrinje sa Pivom, Tarom, srednjim i donjim Polimljem (Prijepoje, Priboj, Pljevlja, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt (današnji Nikšć) i Bileća. Dakle, već od ove godine značajan dio kasnijeg Novopazarsog Sandžaka se već nalazio u sastavu bosanske države. Već 1377. godine, opet na teritoriji Sandžaka u manastiru Miloševo kod Prijepolja, Tvrtko je krunisan za kralja "Srbljem, Bosnom, Primorjem, Zapadnim Stranam", a ostali dio Altomanovićeve oblasti pripao je knezu Lazaru. Poslije kosovske bitke, koja se odigrala 28. juna 1389. godine, a u kojoj je između ostalih život izgubio i knez Lazar, njegovi nasljednici, knjeginja Milica i dvanaestogodišnji sin Stefan Lazarević, morali su da priznaju tursku vrhovu vlast i da postanu turski vazali. Jedini feudalac koji je još neko vrijeme pružao otpor Turcima bio je Vuk Branković. Međutim, Turci su mu već1392. godine oteli Skoplje, poslije čega je i on morao da prizna vlast "velikog cara Bajazita", davati Turcima danak i ustupiti im mnoga utvrđenja. Vuk koji je svojom oblašću vladao do kraja 1395. godine, a možda i do 1396. godine, držao je pod svojom vlašću između ostalog Sjenicu i Komaran na Limu, kao i Trgovište (današnje Pazarište) sa selima: Šavci, Tušimlja, Pridvorica, Rajetiće, Dopljani, Vukosavljevići i Plešin. Poslije Vukove smrti koja se odigrala vjerovatno 1398. godine, sultan Bajazit je nešto od vukovih zemalja ostavio u nasljeđe Vukovoj ženi i djeci, kako i se imali od čega izdržavati.
Stefan Lazarević, kao vjerni turski vazal, neslijedio je oblasti svoga oca, koje su bile proširene dijelom Vukovih zemalja. Godine 1402. Stefan je sjedio u Prištini, ranijoj prijestolnici Vuka Branovića. Tda je Stefan dobio južne Vukove oblasti s Prizrenom, Peći, Limskom dolinom do Prijepolja Brskovom na Tari. Stefan Lazarević je umro 1427. godine, a naslijedio ga je Đuraj Branković, sin Vuka Brankovića. Jedno vrijeme kao njegove oblasti pominju se: Sjenica, Polimlje južno od Prijepolja, Trgovište(Stari Ras). U Trgovištu je bio despotov trg sve dok ga 1455. godine nisu zauzeli Turci.
Nakon zauzaminja Skoplja, Osmanlije osnivaju novo krajište(Skopsko krajište), koje predstavlja prvu organiziranu tursku oblast u jugoslovenskim zemljama, kojoj su središte i sva teritorija bili na jugoslovenskom tlu. Ono će predstavljati polaznu tačku za daljnja turska prodiranja prema Bosni, Srbiji, Zeti i Albaniji. Odatle Turci lako prodiru preko Kosova prema Novopazarskoj oblasti. Da bi potpuno otvorili "Bosanski drum", Turci su brzo poslije Skoplja zaposjeli znameniti grad Zvečan (1396), koji je predstavljao ne samo značajnu tvrđavu nego i vrlo živu raskrsnicu saobraćajnih arterija na sve četiri strane.* Iste godine zaposjedaju i stari grad Jeleč, kao i važan rudarski centar Gluhavicu, koju će na Osmanskom nazvati Demirdži Pazar (Gvozdeni Trg). U periodu od 1396. do 1455. godine, kada će cijeli staroraški predeli(Novopazarska oblast) pasti u ruke Osmanlijama, dakle oko šezdesetak godina, u ovoj oblasti će vladati jedna čudna vrsta dvovlašća. Osmanlije će držati vlast u tvrđavama, dok je vlast u dijelovima van tvrđava ostala u rukama feudalaca. Zbog neurednog plaćanja danka i saradnje sa Ugarskom , Sultan Mehmed II je odlučio da napadne despota Đurđa Brankovića. Već od prvog juna 1455. godine Osmanlije zauzimaju najbogatiji i najutvrđeniji srpski grad Novo Brdo. Samo u toku nekoliko dana zaposjeli su čitav jugozapadni dio srpske despotovine, odnosno nekadašnje oblasti Brankovića: Lipljan na Kosovu, Prizren, Bihor i čitavu dolinu Lima, gdje su se od ranije već nalazili njihovo odredi, zatim Prištinu i Trepču. Osvojeni su čitavi prostori oko današnjeg Novog Pazara, Polimlje i Potarje.*
Već maja 1455. godine izvršen je popis sela i imanja cijele oblasti, koja će biti poznata pod nazivom Krajište Isa-bega Ishakovića, u čiji sastav će ući i novopazarska oblast. Cijela Novopazarska oblast je tada podijeljena na četiri turske administrativne oblasti, zvane vilajeti i to: vilajet Zvečan, vilajet Jeleč, vilajet Ras i vilajet Sjenica. Krajišnik Isa-beg Ishaković, inače Bošnjak rodom iz Hercegovine, koji će biti na čelu Skopskog i Bosanskog krajišta od 1439. do 1463. godine i drugi po redu bosanski sandžak-beg u periodu(1464-1469) odlučuju da se u središnjem dijelu Novopazarskog polja, na samom ušću Jošanice u Rašku, podigne novi grad. Na ovu njegovu odluku vjerovatno su uticale povoljne prirodne odlike ovoga kraja, kao i strateški razlozi, jer je grad zamišljen kao baza za daljnja turska osvajanja prema sjeveru i zapadu. Nakon velikih turskih osvajanja i pada Bosne, grad će izgubiti tu ulogu, postajući prvenstveno značajan trgovačko-zanatski i komunikacijski centar na središnjem Balkanu. Isa-beg će ostati upaćen kao osnivač tri grada: Sarajeva, Novog Pazara i Šapca. Novi Pazar je osnovan negdje u periodu između 1455. godine, kada je izvršen prvi popis ovih krajeva od strane turske vlasti i 1461. godine, kada imamo prvi pouzdan pomen Novog Pazara u dubrovačkim izvorima. Grad dobija ime Jeni Bazar (Novi Pazar) sa ciljem da se naznači razlika između njega i starog gradskog naselja Trgovišta, koje dobija naziv Eski Bazar (Stari Pazar), a koje je danas poznato pod imenom Pazarište. Novopazarsko polje je pružalo neuporedivo bolje uslove za život "od skučenog i brdima pritiješnjenog prostora" na kome je bilo smješteno starije gradsko naselje Trgovište (na ušću Sebečevske rijeke u Rašku). "Blizana rudnika na Kopaoniku, Rogozni i osobito Gluhavici, također je uticala na formiranje i brz razvoj Novog Pazara".* Najstarije Novopazarsko stanovništvo je formirano, prije svega od doseljenika iz Trgovišta, a doseljavalo se i stanovništvo iz sela, koje je po uobičajenoj turskoj praksi dovođeno u novopodignuti grad (naročito seoske zanatlije). U Novi Pazar se nastanjuju i dubrovački trgovci koji su doseljeni iz Trgovišta, kao i turski vojnici i službenici. Tako Novi Pazar od samog početka ima važnu ulogu u trgovini Dubrovačke Republike i Turske. To pokazuje i činjenica da je još sultan Mehmed II Osvajač potpisao dvije povelje o trgovini s Dubrovčanima: prvu u Sjenici 1459. , a drugu u Novom Pazaru 1463. godine. Poslije pada Despotovine pod osmansku vlast 1459. godine, turske snage predvođene lično sultanom Mehmedom II i brojnim vojskovođama, među kojima je bio i Isa-beg, su iz pravca Skoplja, Kosova i Sjenice, spuštajući se niz Drinu, 1463. godine napale bosasko kraljevstvo i osvojili ga. Iste godine osnovan je Bosanski Sandžak, za čijeg prvog sandžak-bega je imenovan Mehmed-beg Minetović, koji na tom mjestu ostaje samo godinu dana, nakon čega ga na istom mjestu nasljeđuje Isa-beg Ishaković. Ranije osnovani vilajeti na teritoriji Stare Raške izdvojeni su iz Skopskog krajišta, pretvoreni u istoimene nahije i kao sastavni dio proširenog vilajeta Jeleč, došli su u sastav Bosanskog Sandžaka najvjerovatnije 1464. godine. Prošireni vilajet Jeleč prvi put se pominje 1469. ali je svakako osnovan još 1463. godine. središte vilajeta je bio grad Jeleč, koji je predstavljao najznačajniju tvrđavu u čitavoj oblasti. Jeleč je postao i centar istoimenog kadiluka, dok su kadiluci u Gluhavici, Trgovištu i Zvečanu pretvoreni u niže sudske instance zvane nijabeti.
Sjedište vilajeta i kadiluka Jeleč će kasnije biti preneseno u Novi Pazar koji ubrzano prerasta u ekonomski i kulturno-administrativni centar cijele oblasti. Već 1468-69. godine on dobija status šehera i vrši ulogu sjedišta nahije. Prvi put se pominje zvanično u dokumentima vilajeta Jenidže Pazar 1477. a od 1485. godine vilajet Jeni Pazar postaje središte kadiluka, kojeg je činilo više nahija. Zanimljivo je da da se stari naziv za kadiluk i vilajet u dokumentima zna ponekad naći sve do četrdesetih godina XVI stoljeća. Kao nahije vilajeta Jeleč 1469. godine pominju se: Zvečan, Jeleč, Ras, Sjenica i Nikšić, dok stara oblast Moravica dobija status nahije, a kao potpuno nove ahije se javljaju Barče i Vrače.
Spomenute 1469. godine u turskim doumentima spominje se i nahija Barče, kao nahija Vlaha Sjenice ili kao drugo ime Barče". Četiri decenije kasnije, tačnije 1516. godine u ovoj nahiji se javlja Skender-pašina Varoš, nazvana tako po njenom osnivaču rumelijskom begler-begu, veziru Skender-paši Đenoljaninu koji je u vremenskom periodu od 1478-1505. godine u tri navrata bio i bosanski sandžak-beg. Skender-pašina Varoš, koja se od 1530. godine počinje zvati i Nova Varoš ili Barče, prema ovom dokumentu tek prvih godina XVIII stoljeća dobija današnje ime Nova Varoš.* Nahija Vrače se prostirala između rijeka Raške i Ibra, a stara nahija Nikšić je obuhvatala mnoga sela.
Pošto je došao na položaj bosanskog sandžak-bega 1464. godine, Isa-beg je već naredne 1465. godine poduzeo vojni pohod na hercegove zemlje i zajedno sa svojim vojvodama Ismailom i Ahmedom u prvom pohodu osvojio je teritorije današnjeg Priboja, Prijepolja i Pljevalja, koji će kasnije ući u sastav Novopazarskog Sandžaka. Ta teritorija će ući u sastav novoosnovanog Hercegovačkog Sandžaka sa Fočom kao prvobitnim sjedištem. Tako je periodu od 1455. godine do 1465. godine ceo teritorij kasnijeg Novopazarskog Sandžaka ušao u posjed osmanske vlasti.

Bosanski Sandžak se dijelio na vilajete, a jedan od njih je bio Novopazarski vilajet, kome je od početka pridavan poseban značaj u odnosu na sve ostale vilajete Bosanskog Sandžaka i on je, kako je isticao H. Šabanović "od najranijeg vremena predstavljao neki KORPUS SEPARATUM u Bosanskom Sandžaku, a kasnije u Bosanskom pašaluku. Ta je oblast u upravnom pogledu uvijek posebno tretirana". Neposrednu političku upravu nad ovim vilajetom poveravana je posebnim organima, koji su imali dosta široka ovlašćenja. U početku su svu vlast vršile vojvode Novopazarskog vilajeta, a kasnije musellimi. Poslije 1470. godine u pogledu administratne podjele ovog vilajeta deslie su se sljedeće promjene. pored starih nahija, kadiluka i vilajeta Jeleča (Zvečan, Jeleč, Ras, Sjenica, Moravica, Barče, Vrače i Nikšić) sada su vilajetu i kadiluku Novom Pazaru javljaju nove nahije koje su nastale izdvajanjem iz ranijih nahija (Režane, Dimitrovica i Novi Pazar) ili organizovanjem nahija (Radohna, Ostatije i Bobalj). Za razliku od novog Pazara, današnja Tutinska opština nije bila posebna administrativo-upravna jedinica. Nena teritorija se dijelila između Novopazarskog i Rožajskog kadiluka. Tu čak nije bilo ni većeg naselja do novijeg doba. Prvi siguran pomen Tutina ostavile su engleske putnice Irbijeva i Makenzijeva 1868. godine, koje su na putu od Novog Pazara za Peć, koji ih je vodio preko Tutina i Rožaja, zanoćili u Tutinu kod porodice Hamzagića. Saznajemo da je Tutin tada imao samo sedam kuća, šest Hamzagića i jedna srpska Avram-agina.*
Što se tiče drugog dijela teritorije kasnijeg Novopazarskog sandžaka, koji je bio u sastavu Hercegovačkog Sandžaka, on je pripadao kadiluku Drina. Sjedište tog kadiluka je bila Foča, koja je istovremeno bila i sjedište hercegovačkih sandžak-begova od 1470. godine. Među nahijama koje su ulazile u sastav ovog kadiluka bila je i Kukanj koja je obuhvatala raniju župu Dreznicu. Ova nahija se kasnije dijelila na dva dijela: Kukanj i Pljevlja sa spomenutim mjestom kao glavnim sjedištem. Pljevlja su se u srednjem vijeku zvala Breznica. Pod sadašnji imenim prvi put se pominju 1430. godine. da su ga Turci osvojili 1465. godine nazvali su ga Taslidža (Kamenica, Kamena Banja). U adiluk Drinu su spadali i nahija Miloševo, koja se pod ovim imenom javlja još 1469. godine sa sjedišem u Prijepolju, i nahija Poblatje, kasnije Poblaće. Priboj je u Bosanskom Sandžaku činio posebnu nahiju Višegradskog kadiluka.
Već 16. januara 1470. godine dolazi do osnivanja Hercegovačkog Sandžaka. Ovaj Sandžak je podijeljen na tri manja vilajeta: Drina, Blagaj, Miloševo ili Prijepolje. Kako su svi ti vilajeti bili i sjedišta kadiluka to su ni bili i vilajeti i kadiluci. U prvim decenijama turske uprave, Mileševski kadiluk, koji se u dokumentima tek od 1519. godine naziva "kadiluk Prijepolje", obuhvatao je oblast između gornjeg i srednjeg Lima i Tare, a u njegovom sastavu su bile sljedeće nahije: Miloševo, Kukanj, Budimlje, Ljuboviđa i Kričak. Od nahija Kukanj i Pljevlja formiran je 1532. godine Pljevaljski kadiluk. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća iz dotadašnjeg kadiluka i vilajeta Novi Pazar, izdvojena je nahija Sjenica, a zatim Moravica i Barče, a iz Brveničkog kadiluka: Podohna, Ostatija i Bobalj i njihovim spajanjem nastaje novi kadiluk Stari Vlah (Istar Iflak), čije sjedište postaje Sjenica. U vremenskom periodu između 1565. i 1590. godine osnovan je i Pribojski kadiluk u nahiji Dobrun, koja je do tada pripadala Višegradskom kadiluku. Kadiluk je 1758. godine pripojen Starovlaškom, a od 1807. godine nalazi se u sastavu Čajničkog kadiluka.
Velika historijska zagonetka je svakako kadiluk Trgvište, koji se pominje u dokumentima u XVI i XVII stoljeću. Ni do dan-danas nije nam poznato sigurno sjedište ovog kadiluka, mada neki historičari pretpostavljaju da je njegovo sjedište bilo Rožaje. Jedini što se za ovaj kadiluk pouzdano zna, da je po svojem ukidanju pripojen Novopazarskom kadiluku što dovoljno ilustrativno govori da se graničio sa ovim kadilukom. Zato i nije nelogična hipoteza da se možda radilo o teritoriji tutinske opštine.
U XVII stoljeću među 16 kadluka, koliko je imao Bosanski Sandžak, sa teritorije kasnijeg Novopazarskog Sandžaka bilo ih je tri i to: Novopazarski sa nahijama Novi Pazar, Jeleč, Ras, Vrače, kadiluk Trgovište i kadiluk Stari Vlah sa naijama Sjenica, Barče, Nova Varoš i Moravica. U isto vrijeme Hercegovački Sandžak se sastojao od 17 kadiluka, a dva su sa teritorije kasnijeg Novopazarskog Sandžaka i to: Prijepoljski kadiluk, sa nahijama Prijepolje, Miloševo, Ljuborađa i Mitange, te Pljevaljski sa nahijama Pljevlja, Kukanj, Vraneš, Kričak i Poblaće. Također do 1758. godine i Pribojski kadiluk je bio samostalna sudsko-upravna jedinica. Među značajnijim urbanim sredinama sa teritorije današnjeg Sandžaka bilo je i Bijelo Polje, koje su osmanske vlasti nazvale Akovo, što u prijevodu znači isto. Bijelo Polje se prvi put spominje 28. juna 1585. godine u jednom dokumentu iz kotarskih i sudo-notarskih knjiga. Privredni i demografski rast Bijelog Polja nastavljen je i u narednim decenijama i stoljećima, čemu je pogodovao i povoljan geografsko-strateški položaj ovog mjesta. Na području Bijelog Polja će se ukrštati interesi tri pašaluka: Hercegovačkog, Bosanskog i Skadarskog.
Izgleda da je već u XVIII stoljeću teritorija Plava, Gusinja i Rožaja bila u sastavu Bosanskog pašaluka. Ipak, sa ovom konstatacijom treba biti oprezan, utoliko prije što u svojim radovima I.F. Jukić u XIX stoljeću, kaže da su tri navedena mjesta bila u sastavu Skadarskog Sandžaka.
Pošto negdje u periodu između 1578. i 1584. godine osnovan Bosanski pašaluk, Novopazarski vilajet će postati najistočnija oblast ovog pašaluka. Svi gradovi koji su se nalazili u sastavu Novopazarskog vilajeta i kadiluka i kasnijeg Novopazarskog Sandžaka u periodu do početka Bečkog(Velikog) rata doživjeće snažan demografski, urbani, privredni i kulturni procvat. To se osobeno može vidjeti na primjeru sjedišta vilajeta i kadiluka , a kasnije Sandžaka Novog Pazara. U prvoj deceniji svoga postojanja Novi Pazar je imao 1390 stanovnika, a u XVI stoljeću već 15000 staovnika, da bi u XVII stoljeću imao preko 30000 stanovnika. "Kako se zahvajujući prije svega značajnim putevima, trgovini i zanatstvu, vrlo brzo razvijao, Novi Pazar je postao najveći grad u Bosanskom Sandžaku. Prema podacima deftera iz 1528. godine ovaj grad je imao 221 kuću, a u isto vrijeme Sarajevo je imalo stotinu i devetnaest. Poslije toga situacija se mijenja u korist Sarajeva, ali ne i drugih bosanskih gradova. U Srbiji onoga doba Novi Pazar je bio treći grad po veličini, odmah iza Beograda i Užica. U kasnijem periodu Sarajevo će postati najveći grad Bosanskog Sandžaka (kasnijeg pašaluka), ali će Novi Pazar sve do 1877. godine kada će izaći iz sastava Bosanskog pašaluka biti drugi grad po veličini u Bosanskom pašaluku."* Grad je dakle najveći procvat doživio u XVII stoljeću, kada je izrastao u naselja sa 50 mahala, sa čaršijom od 1110 dućana, 23 džamije, 2 mesdžida, 5 medresa te mnogo hanova, karavan-saraja i drugih objekata. "Sa 23 džamije i 11 mesdžida, koliko ih je Novi Pazar imao u XVII vijeku, Novi Pazar je bio na četvrtom mjestu u Srbiji. Od njega su imali veći broj tih objekata samo Beograd, Užice i Smederevo."*
Prijepolje je od malog mjesta, koje prema popisu iz 1468-9. godine imalo oko 700 stanovnika, preraslo krajem XVII stoljeća u znatno veće naselje. "U XVII vijeku Evlija Čelebija pruža nam čitav opis Prijepolja. On tu dijeli Prijepolje na dva dijela: jedan je, mahala na Limu, Gornje Prijepolje, sa pedestak kuća daskama pokrivenih, sa baštama, hamamom i deset dućana, dok mu je drugi dio hiljadu koraka niže od prvog, Donje Prijepolje, kasarna na ušću Mileševke u Lim. Donje Prijepolje je veće i uređenije od Gornjeg. Sastavljeno je od deset mahala (6 muslimanskih i 4 hrićanske), sa 486 kuća, 100 dućana, 10 džamija i sahat kulom."* Tokom XVII stoljeća i Bijelo Polje se razvilo u značajan privredni centar. Uspostavljene su žive trgovinske veze sa Skadrom i Podgoricom, a dio trgovine odvijao se preko Prijepolje i Pljevalja za Dubrovnik. U Bijelom Polju, zbog razvijene čaršije su dolazili doseljenici sa razih strana, najviše iz Crne Gore i Crnogorskih Brda a bilo ih je i iz sjeverne Albanije (Hoti i dr.). Slična situacija je u ovom razdoblju i u drugim sandžačkim gradovima.
Tokom Bečkog rata sandžački gradovi su doživjeli ogromne materijalne i ljudske gubitke. Naročito su stradali Novi Pazar, Sjenica, Bijelo Polje, Prijepolje i tutinski kraj. I tokom austro-turskog rata 1737.-1739. godine Austrija nastoji da uz pomoć srpskih ustanika izvede nova teritorijalna proširenja na štetu turske imperije. Srpski ustanici u suradnji sa austrijskim trupama zauzimaju Novu Varoš, Novi Pazar, vode uspješne borbe kod Sjenice i planiraju napade na Bijelo Polje, Rožaje i druga mjesta. Ali osmanske snage su u uspješnoj kontraofanzivi uspjele da povrate izgubljene teritorije i da izađu kao pobjednici iz ovog rata. Krajem XVIII stoljeća Porta odlučuje da iz političkih, strateških i ekonomskih razloga izvrši novu administratvno-teritoijalnu podjelu. Osniva se nova administrativno-teritorijalna jedinica pod imenom Novopazarski Sandžak, koji i dalje ostaje u sastavu Bosanskog pašaluka. Ovo se dogodilo 1790. godine. Novopazarski Sandžak je tada obuhvatao sljedeće nahije: Novi Pazar, Stari Vlah i Novu Varoš sa Sjenicom, Kosovsku Mitrovicu i Trgovište. Kao takav postojao je do 1817. godine, kada je privremeno ukinut, a njegova teritorija uključena u Bosanski Sandžak. "Na osnovu hatišerifa iz 1833. godine Srbiji je pripao i jedan dio starovlaških naselja i jedan dio Novopazarskog Sandžaka poznatog pod imenom Brvenik."* Prema ovoj administrativno-teritorijalnoj podjeli izvršenoj 1850/52. godine umjesto pašaluka uvedeni su vilajeti, a umjesto sandžaka kajmakamluci. Bosanski vilajet je podijeljen na šest kajmakamluka koji su dobijali imena starih istoimenih sandžaka. Jedan od njih je bio Novopazarski kajmakamluk, čije e sjedište bilo Sjenica, i ako je Novi Pazar po svemu bio glavno mjesto ove oblasti. Novopazarski kajmakamluk se dijelio na sljedeće mudirluke ili nahije: 1. Novi Pazar sa Kosovskom Mitrovicom, 2. Višegrad, 3. Sjenica, 4. Akovo (Bijelo Polje sa Bihorom), 5. Trgovište sa Rožajem i 6. Nova Varoš. Nakon Crnogorske pobjede na Grahovu 12. maja 1858. godine utvrđena je mirovnim ugovorom nova crnogorsko-turska granica u korist Crne Gore koja je između ostalog dobila dio teritorije Novpazarskog Sandžaka, to jest dio Gusinjskog kadiluka, zahvatanjem dijela Limske doline na prostorima oko rijeke Zlorječice, koja se od tada naziva Gornje Vasojeviće. Tako se jedna trećina Beranske kotline našla u sastavu Crne Gore.
Ranija adminstrativno-teritorijalna podjela je trajala do jula 1865. godine kada su kajmakamluci promijenili ime u sandžake ili live. Po ovoj reorganizaciji Pljevaljski kajmakamluk je izdvojen iz Hercegovine i priključen Novopazarskom Sandžaku, koji se sastojao od sljedećih kaza(srezova): Novi Pazar, Nova Varoš, Prijepolje, Bijelo Polje (Akovo) sa Bihorom, Kosovska Mitrovica, Berane, Kolašin, Trgovište, Gusinje. U kazi Nova Varoš kao nahija se spominje Priboj, u kazi Novi Pazar pominje se Banjska, a u kazi Bijelo Polje pominje se nahija Vranješ, a u kazi Gusinje nahija Plav. Kaza Berane je nosila drugo ime Vasojevići.
Godine 1872. iz Bosanskog pašaluka je ponovo izdvojen Novopazarski Sandžak, kome je priključen i Niški Sandžak. Na ovaj način je obrazovan poseban Novopazarski vilajet.*
Već 2. II. 1877. godine, po treći put, ali ovaj put definitivno, Novopazarski Sandžak je izdvojen iz Bosanskog pašaluka (vilajeta) i priključen novoformiranom Kosovskom vilajetu, koji je obrazovan iste godine. Novopazarski Sandžak se tada sastojao od sljedećih kaza: Novi Pazar, Bijelo Polje i Bihor, Berane, Mitrovica, Rožaje, Pljevlja, Kolašin, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica i Priboj. Sjedište mu je bilo u Sjenici. Odlukama Berliskog kongresa teritorija novopazarskog Sandžaka je još jednom umanjena. tim odlkama Kneževini Crnoj Gori je pripao grad Kolašin, još jedna trećina Beranske kotline, te Plav i Gusinje. Plavljani i Gusinjani su pobjedom nad crnogorskom vojskom u bitci na Nokšiću 4.12.1879. godine spriječili da se odluke Berlinskog kongresa sprovedu na ovim prostorima. U zamjenu za ova mjesta Crnoj Gori je nešto kasnije ustupljen grad Ulcinj. I ako je odlukama Berlinskog kongresa Austro-Ugarska dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, ona je nastojala na istom skupu da dobije pravo i na okupaciju Novopazarskog Sandžaka, koji je imao izuzetan značaj za njene espanzionističke planove prema Istoku. S druge strane, eventualnim zaposijedanjem Sandžaka, bile bi odvojene Srbija i Crna Gora, čime bi bilo onemogućeno njihovo ujedinjenje, a time i stvaranje neke šire slovenske zajednice na Balkanu. Ako se zna da je osovni cilj Austro-Ugarske bio da razbije jedinstvo Balkanskih Slovena, onda su jasna njena nastojanja oko Novopazarskog Sandžaka u XIX stoljeću. Zbog toga Novopazarski Sandžak je , osobito od 1878. godine, neprestano bio predmet pažnje Beča i politike grofa Andrašija. Bečki dvor je, međutim, pitanju realizacije svojih planova oko Sandžaka prilazio veoma oprezno i lukavo, jer je bio svjestan da zog Sandžaka može izgubiti i Tursku kao eventualnog saveznika i potisnuti je u tabor svojih neprijatelja.

Objavljeno: 20. November 2009. 08:11:44
20. novembra 2009. godine obilježava se „Dan Sandžaka“. Ovaj datum je pored dva Bajrama i dana Bošnjačke zastave proglašen bošnjačkim nacionalnim praznikom.

Javne službe, ustanove i škole na području Novog Pazara neće raditi. Kako je saopšteno iz Gradske uprave, na osnovu Zakona o pravima i slobodama nacionalnih zajednica taj dan je neradni za pripadnike bošnjačke nacionalne zajednice.

Uz najiskrenije praznične čestitke želimo podsjeti na našu zajedničku obavezu da njegujući ove historijske tekovine razvijamo Sandžak kao modernu i demokratsku evropsku regiju.

Zašto baš 20 Novembar!?

Dvadesetog novembra 1943.godine u Pljevaljskoj ruždiji – današnjoj Gimnaziji prije tačno 66 godina održana je Osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka. Sandžački Bošnjaci ovaj dan obilježavaju kao svoj nacionalni blagdan, čuvajući uspomenu na jedan od najsvjetlijih datuma u svojoj historiji, kada su zajedno sa ostalim narodima Sandžaka, Srbima i Crnogorcima, jasno iskazali svoje antifašističko raspoloženje, predstavljajući Sandžak kao multietničku, multikulturalnu i multikonfesionalnu regiju.

Na skupštini nisu učestvovali delegati iz novopazarskog, sjeničkog i tutinskog sreza, niti je tamo vršen izborni postupak za delegate, iako je na području tri spomenuta sreza živjelo 54% svih Bošnjaka Sandžaka. Zbog toga iz ovih srezova nije bilo ni vijećnika ni članova Izvršnog odbora. Najviše predstavnika je bilo iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza. Predsjednik Predsjedništva je postao Sreten Vukosavljević (1881-1960) jedan od najvećih intelektualaca sandžaka 20. stoljeća. Na taj način Sandžaku je data autonomija koja nažalost nije dugo trajala. Visoki funkcioneri KPJ predlagali su da se Sandžak pripoji Crnoj Gori, da bi ona teritorijalno i po broju stanovnika bila uvećana i ojačana kao republika. Ovakvog stava su bili Milovan Đilas i Marko Vujačić, članovi Predsjedništva AVNOJ-a. Medjutim 29. marta 1945.godine Mile Peruničić i Rade Pribičević na čelu sa jevrejom Mošom Pijadom ukidaju autonomiju Sandžaka i dijele njegovu teritoriju na dva dijela od kojih jedan pripada Srbiji a drugi Crnoj Gori. Ovoj odluci žestoko se suprotsavio Sreten Vukosavljević napustivši posljednje zasjedanje ZAVNOS-a u znak protesta što je Sandžaku ukinuta autonomija, jer po njemu:"Sandžak se nije trebao cepati, jer je to ipak celina. To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim i političkim i privrednim obilježjima. To je istorijski tačno. Tako je narodno shvatanje. Zato sam ja za rješenje da se ili ceo Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa o onome što sam rekao."

KOMENTAR NEDJELJE

OD MOG SNADŽAKA DO MOJE BOSNE Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 01. November 2009. 21:11:45 Dinamika događanja na Balkanu, posebno u BiH i Sandžaku, je tako brza da i suvremena tehnologija ima problem da sve zabilježi. Doduše, ranije se samo “pamtilo” i tako s vremenom nestajalo, dok su se samo malobrojni intelektualci držali one Bešeskijine misli “što se zapiše ostaje – što se pamti nestaje”. Jedan od danas brojnih bošnjačkih intelektualca se ipak odlučio da kroz pisanu riječ zabilježi događanja od prije početka raspada one bivše YU države, zatim vrijeme srpsko-crnogorske genocidne agresije na BiH, te period nakon toga. Harun Hodžić, do nedavno Glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Francuskoj, potvrđuje da u budućnosti, posebno kada je u pitanju stradanje i genocid koji se jedenaest puta čini nad Bošnjacima, neće više tako važne događaje prepustiti da zapisuju oni čiji su sunarodnici pripremali i izvršili genocid ili pak zubu zaborava, već da će ostaviti zapisano za generacije koje će bitisati na bosansko-sandžačkom prostoru. Narednih hefti ekskluzivno na Bošnjaci.Net, u rubrici kolumne, moći ćete čitati priče iz Hodžićevog rukopisa pod radnim naslovom «Nema smrti dok je Allah ne propiše», koji planira uskoro objaviti.

Harun HODŽIĆ Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama.

'Ovo nam je naša borba dala': Povlačenje agresorske JNA iz SLovenije

18. septembra u 18 h naveče javili su nam da su se vojnici koji su čuvali magacine naoružanja TO predali i da je kompletna brigada mogla biti naoružana svim vrstama oružja i oruđa. A već u 20 h krenuo je prvi oružani napad na kasarnu. To je meni i prvo ratno iskustvo, kako je bilo, to ne mogu opisati, imao sam osjećaj da svaki metak ubija, a posebno neki rasprskavajući meci za koje do tada nisam ni čuo iznad glava bi eksplodirali, pa sam mislio da su već došli do rovova i da nas ubijaju. Bio sam na stražarskom mjestu prema Savi.

Tu sam proveo cijelu noć; u toku noći nekoliko vojnika je ranjeno, pucalo se bez prestanka. U jutarnjim satima nam je bilo javljeno da će avioni sa tuzlanskog aerodroma bombardovati položaje Hrvata, ali ni to se nije desilo. Samo je jedan avion nadletio područje Slavonskog Broda i to je bilo sve. U međuvremenu, komandant kasarne, Bošnjak, tada major po činu, pokušao je dogovoriti prekid pucnjave i dogovor oko predaje kasarne, no to je spriječio izvjesni kapetan prve klase zvani Džems, koji je razoružao majora i stavio ga u pritvor, te preuzeo komandu nad kasarnom. Naša agonija se produžila do pred sami mrak 19. septembra. Već do tada imali smo ranjenih 8 vojnika. Nije bilo poginulih. Saznali smo da na hrvatskoj strani ima oko 16 ranjenih ali da nema poginulih. Konačno, došlo je do predaje kasarne. Malo nam je laknulo, ali iskušenjima nikad kraja šta će biti. Kolona od nekih 70 vojnika sa podignutim rukama se protegla od ulaza u kapiju pa prema jednoj robnoj kući, sa strane su pristizali pobjednici - hrvatski vojnici i onako pobjednički nas podbadali. Poneki bi repetirao pušku i vikao bi "ovaj je moj!" drugi "ja ću ovoga!" a mi jadni, preplašeni, žedni i gladni, samo smo očekivali ko će prvi zapucati po nama. Hvala Bogu to se nije desilo. Smjestili su nas u jedan podrum, zapravo to je bila neka robna kuća na nekoliko etaža, i tu su nam se smjenjivali u govorima, veličajući Hrvatsku i njihovu borbu za državu. Ja sam tada, kao mladi i zagrijani vojnik, poželio da bude rata u Bosni da i mi Bošnjaci možemo ovako veličati svoju državu i svoje borce... A da će biti rata kod nas - to je bilo već vidljivo, jer neman se već bila razgoropadila.

*****
Tako smo u zarobljeništvu proveli tri dana. Popisani smo od strane nekih sudskih organa, humanitarnih asocijacija i ne znam koga sve, a i čekalo se šta će se desiti sa jednom grupom hrvatskih boraca koji su bili u okruženju u Okučanima. Ako se ne izvuku imali su nas za razmjenu.

*****
Četvrti dan nakon što su nam obezbjedili „civilke“, potrpali su nas u autobuse i prebacili do Bosanskog Šamca. Odatle sam do Doboja vozom sa svojim drugom sada već ratnim Ademom Begovićem otišao do Miricine, odmorio, prenoćio, a potom do Sarajeva.

*****
Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama.

Dugujem dužno poštovanje i zahvalu Rušidu Nurkoviću, koji me je primio da stanujem kod njega u kući na imanju Medrese na Jarčedolima. No, kad se nešto hoće nije teško do cilja doći: jednom prilikom u centrali SDA kod hadžije Omera Behmena susreo sam grupu mladića, koji su se vratili sa školovanja iz Turske i tražili su bilo kakav angažman od SDA. Hadžija je povjerovao mojoj priči da sam bio zarobljen i uvrstio me sa ovim momcima koje je neko organizirano slao u Tursku na obuku, i uputio nas u GRAS da nam daju radni angažman. Već sutradan smo svi dobili bedževe GRASA i postali revizori u tramvajima. Ako se sjećate Nadrealista, bili smo ismijani s njihove strane kao Ninđa revizori.

*****
Pamtim i poneku zgodu iz tog doba, kada bi ušao u tramvaj da zatražim kartu na pregled, nemali broj mojih kolega, efendija, bi se slatko nasmijao: "Daj, efendija, ne zafrkavaj!".
Dani su prolazili; ja sam uspio i stupiti sa jednom organiziranom grupom PL u Hrasnici i evidentirati se kao član kod mog prijatelja tada, a hvala Bogu i danas, Envera Redžovica (HOS-a).

U Butmirskoj džamiji često na omladinskim sijelima, kod Abdulah ef. Kubata, rahmet mu duši, znali bi osim ilahija i pjesme imati i pouku kako se rukuje osnovnim naoružanjem. U to vrijeme novinar Muslimanskog glasa Nedžad Latić objavio je famozni intervju sa Fatihom, (konspirativno ime jednog mladog borca koji je bio na ratištu u Avganistanu), a koji navodno okuplja vjernike zainteresirane da se organiziraju u jedinicu ne bi li se neprijatelju pružio što bolji otpor.

Tako uz organizovanje Patriotske lige, Zelenih beretki, počinje i tiho organizovanje i prve musilmanske (vjerničke) grupe nazvane «Fatih». Na državnom nivou organizira se referendum o nezavisnosti, dok 01. marta proglašava se nezavisnost. Po Sarajevu se puca u znak slavlja, svjedoci smo da nešto oružja imamo. To sam veče ispucao svu municiju od pištolja koji sam imao i ujutru kada smo osvanuli sa srpskim barikadama u Sarajevu, da nije žalosno bilo bi smiješno, nisam imao ni jednog metka kod sebe. Počeo sam tragati kod poznatih tada organizatora da dođem do nekog metka, tako sam tog dana i naletio na Musu Šahmana i Omera Derviševića, koji su već bili u «Fatihu». Oni su mi dali nešto municije i ponudili da se pridružim njima, a imali su i konkretan zadatak, da obezbjeđuju Centralu SDA, što sam sa radošću prihvatio. Taj dan, 02. marta i noć proveo sam u Centrali; odatle smo pratili „događanje naroda“ i pohod na most "Vrbanja" gdje maskirani čarapari ubijaju Suadu Dilberović, a istu veče saznajemo da jedan policajac iz Starog Grada na Lapisnici gubi svoj život i ulazi u "Aleju šehida".

Oraganizirani napad na Sarajevo se odgađa, počinje Ramazan, moja destinacija kao Teravih imama vodi me do Kozarca tj. Trnopolja, u malom zaseoku Matrici obavljam dužnost imama za vrijeme Ramazana, i osluškujem šta će se sve dešavati. Na Bajram saznajemo da je Zvornik napadnut, u Bijeljini počinjen neviđen zločin, u Kozarcu i Prijedoru kao da se ništa ne dešava; na bajramskom veselju kolju se i na ražnju okreću čitavi volovi, u Prijedoru čelnici SDA mi kažu ovdje neće biti rata - sve smo sa Srbima dogovorili. Već počinje u Sarajevu pucati, granate razaraju grad. Ja sam 8. aprila u Prijedoru sjeo na voz, mislim da je bio zadnji iz Bihaća za Sarajevo i, el-hamdulillah, stižem bez problema u Sarajevo.

U medresi susrećem Rušida kako preuzima hranu za borce na Jarčedolima. Isto veče idem sa njim gore: oko kuće na imanju Medrese puno vojnika i rezrvnih policajaca, organizira se nekakva linija, u toku noći iznad kuće kopamo, ja mislim i prvi rov u Srajevu. Dani polahko prolaze, noći provodim na Jarčedolima, danju silazim u čaršiju, gdje se moji «Fatihovci» nemušto organiziraju, ali nemaju dovljno pušaka. Meni to čekanje ide na živce, tako se na Jarčedolima pridružujem rezervnom sastavu policije Starog Grada kod Sulje Agića, oni imaju dovoljno pušaka. Zadužujem PM 72, na tom dijelu Jarčedola, gde je bila prva linija, prvi put vidim i grupe koje su nosile nazive BOSNA. Tako upoznajem i legendarnog Dedu i njegovu RORU, iz koje je ispaljivao neke improvizovane rakete po srpskim položajima na Lapišnici. Ovo navodim kao primjer našeg otpora i pravljenih raznoraznih pušaka od vodovodnih cijevi i improvizovanih raketnih bacača, ali sve je to bilo u očima zlikovaca veliko, a hrabro srce branioca sa početka agresije na BiH je spriječilo planere "blickriega" da za dvije sedmice zauzmu Sarajevo.

                                                    KAD VAM VBR UĐE U KOSTI Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 09. November 2009. 21:11:00

Harun HODŽIĆ: Potom se desio i famozni 2. maj, da kod Bošnjaka neće sve biti kako treba potrudio se izdajnik Fikret Abdić. Dok su predsjednika Aliju Izetbegovića držali zatvorenog, Abdić je u srajevskom televizijskom studiju čekao da se proglasi za predsjednika. Tog dana desio se i sveopšti napad na Sarajevo. Samo Bog dragi zna kako su ti obični mali ljudi sa srcem većim od Trebevića uspjeli sačuvati Sarajevo i zgradu Predsjedništva.

2. maj 1992.: Branitelji Sarajeva