| Homepage |
LJUBAV SIROTICE
- CRTICA IZ MOSTARA -
Upravo joj je kuca bila u našem sokaku, odma treca vrata. Poznajem je kao sebe; a kako i ne bi, kad sam, da kazem, i odrastao s njom?
Ta koliko smo puta, kao djeca, iza proljetne kiše brckali su u lokvama i jedno drugo prskali vodom!
Kao da je i sad gledam: u maloj tankoj košuljici, bosonogu i gologlavu, de leti za leptirom da ga uhvati. A kad bi je sreca posluzila, njezinom radovanju ne bijaše kraja.
Pa ko bi se nadao, da iz onog malog, zabrljanog deteta, postane divna mirisna ruza, kakvoj treba para traziti!
Do duše, Mara Kamenkovica, Tarsa Pelina, Joka Pavišina, lijepe su i valjane, ali bogme ne mogu se one nikad sravniti sa mojom komšinicom Milkom!
E, daj dva oka da je se nagledaju! Kao upis! Tanka, pa malo visoka, a okretna kao plašljiva srna. Taku kosu više neceš videti; crna kao krila gavranova. A kad u nedelju stavi mali fesic na glavu, i obuce dimije od ruzicastog kumaša, pa izade pred vrata, pa se igra zutom narancom i baca je s ruke na ruku, e Boga mi, ako si od mesa i krvi, moraš zadrhtati.
Pa iako je vrlo siromašna, iako njezin pokojni otac ne bijaše tako sretan, da nakom sebe ostavi svojoj jedinici sretstva, koja bi je obezbjedila od truda i briga, ona je bila zadovoljna i vesela. Sama je zaradivala svojim radom i rukama sebi i svojoj majci hljeb. Kao i druge sirotice išla je u doganu (tvornicu duhana) i sluzila pod nadnicu.
Na njenim malim usnama treptio je vjecito slatki osmijak, a po lijepom oblom licu prosipala je zora svoje raskošne drazi. Oci crne pa svijetle, pa kad te njima pogleda, dušu ti zagrli najljepši proljetni san.
Svakog jutra iskupilo bi se nas poviše pred salepcinicu, a stari Ibrahim tocio bi nam fildzane.
To nije, da smo mi baš tako volili salep, ali eto, tuda prolazi u doganu Milka, pa da je vidimo.
Tako jednog jutra, bio je ponedeljak; iskupili se mi kod Ibrahima i pijemo salep, dok jedan od nas zavika:
- Eto je!
Mi svi istrcasmo da je vidimo.
Ona prode i skromno nam nazva Boga.
Medu nama bijaše i Simo, sin gazda-Luke Sivica, koga racunaju na 30.000 forinti.
Svi smo ga voljeli, jer se bogatstvom nije ponosio, a uz to je bio pravi drug i veseljak.
On je ovo jutro prvi put vidio Milku i uvjerio se što smo mu o njoj kazivali. I cudo bozje, kako se on promijeni! Oborio glavu, gleda preda se i šuti...
Mi smo od prilike znali, ko je prouzrokovao tu promjenu. Nijesmo mu ništa rekli, samo smo šaptali izmedu sebe, da ga je Milka zanijela.
- Ajd', ne budali, rece meni Risto, to nije njegova prilika. On moze, ako ce, i Joku Pavišinu uzeti, koja nosi sobom, kako kazu, 2000 dukata.
- Ama nemoj ti to zboriti. Covjek je covjek, a srce je srce. Ko ljubi ne trazi dukata nego devojku. Milka, iako je sirota, bogata je ljepotom i dušom. Ako mu i ne bi donijela dukata a ona bi ga obdarila mirom i ljubavlju, a to je, mislim, najviše blago jedne devojke. Ta eno, kad se ozeni Rajko Kovic sa Rosom Nevicevom, pa mu donese miraza preko 2000 dukata, ali dan po dan a ona poce hasiti i svakom u kuci zapovijedati, dok se stvori "krvno kolo" u kuci, te se najpošlje morade odijeliti od oca i majke i sam s njome ziviti i ugadati njezinoj cudi.
- E Boga mi pravo imaš - odgovori Risto, i tako se rastanemo.
* * *
Dan je za danom prolazio i gazda Lukin Simo sve brizniji i brizniji. A jednog jutra puce glas po Mostaru, da se Milka Vidina udaje za Simu i da je vec isprošena.
Momci se uzurbali i svaki je o tome govorio: neko je vjerovao a neko ne.
Ja sam se iz duše radovao, što ce moja komšinica Milka biti sretna i bogata, te odem upravo kuci njezinoj da joj cestitam. Tu ti zatecem gotovo sve njezine prije: Anu, Savku, Andu i Ristu. Došle i one na cestitanje. Milka stidljivo stoji, tuzna i nevesela, a oci kao da bjehu od suza pocrvenile.
- E, sretno Milko, da Bog da! - rekoh joj, a ona više šapcuci odgovori:
- Fala! i ponudi me kafom.
Majka joj je cisto od radosti igrala, što ce tako veselje docekati od svoje šceri.
- Sretne si ti glave bogme! - rece prija Ana - ispijajuci kafu.
- U dobri si se cas rodila! - dodade prija Savka.
- Takog momka malo koja ce imati! - rece Anda.
- Bogme ga nema u cijelom Mostaru - pridoda Rista - ako ceš bogat, bogat; valjan, pošten, pa kud ceš više! -
Milka je samo šutila kao da i nije cula što se govori. Njezine misli bijahu na drugom mjestu. Njezino srce bijaše ranjeno. Vijenac, koji joj se spremaše na glavu, bijaše za nju trnje, koje joj dušu bode najvišim mukama.
* * *
U kuci gazda-Luke sve se pripravlja za dan svadbe. A Simo veseo, Boze moj, ne zna šta radi.
Iako je bilo muke i prigovora, opet se otac smilovao i dopustio mu da uzme sirotu Milku, koju on toliko ljubi, da mu se cinjaše e bez nje ne bi mogao ziviti. A s tom devojkom on još ni rijeci ne progovori, niti se nade s njom na samo. Nije je upitao da li ga voli ili ne. Mislio je: ja sam bogat, pa šta tu treba dalje; ona jedva ceka tako bogatog momka.
Bilo je dva dana do vjencanja. Milka je bila tuzna i placna. Krila se od svoje majke i u samoci kvasila suzama svoje lijepo lice, koje se bijaše pretvorilo u blijedi jesenski dan. Besanica je pomutila njezine svijetle oci.
Ona je ljubila al' ne Simu. U hramu njezine duše zivljaše najsvetija slika, slika sirotog al' valjanog momka Zdravka, koji sluzaše kod gazda Ilije. On joj je blago, bogatstvo, novac - ljubav.
Pa kako ce ona da dade ruku onom koga ne voli, koga ne poznaje, koji joj je tako stran?
- Ja bih ga samo unesrecila, šaputaše ona sama - jer ga ne bih nikad iskreno ljubila; ja ga moram spasti da ne propadne. Moram mu kazati i to veceras, da spase i mene i sebe. Neka se mane one, koja ga ne moze ljubiti.
* * *
Sunce je padalo a proljetna vece spuštala se na brda i poljane.
Simo je bio kod kuce. Sio na sofu pod murvu, pa udara uz šarkiju i ispija "mehku". I baš kad zapjeva "Nije blago ni srebro ni zlato, vec je blago što je srcu drago", a stara Tomana, što sluzi po gazdinskijem kucama i donosi s Neretve u burilima vodu, dode, pa krijuci predade mu jedno pismo i udalji se.
U pismu je stajalo:
Poštovani gospodine!
Molim vas, da veceras u 10 sahata docete k nama; cekacu vas pred vratima.
S poštovanjem
Milka.
Simo ni sanjao nije, da se sprema grozna bura, koja ce mu razduvati sve snove, svu srecu i radost. Po pismu nije mogao ništa sumnjati.
Noc je sve više grabila i Simo bude tacan.
Milka ga je docekala na vratima.
On je mislio da ce mu se u narucje baciti, da ce ga to divno stvorenje zagrliti i vatreni mu poljubac dati.
Al' kakvo cudo! Milka mu hladno pruzi ruku i pogleda ga, ne pogledom ljubavi, nego više pogledom odbijanja i mrtvila.
- Sreco moja, zivote moj, zašto me ne zagrliš? Valjda se stidiš; pa ja cu tebe! -
I on raširi ruke i poleti da je stisne na grudi.
- Ako ste pošten covjek, ni koraka naprijed. Ja vam zabranjujem to, jer na to nemate prava. Cujte me, gospodine, pisala sam vam da dodete, ali ne da me grlite.
Moja majka, kojoj sva sreca izgleda u novcu, obecala vam je mene dati i vi ste me isprosili kod nje i dali amanet. Ja sam je poslušala, nijesam joj rijeci rekla, nijesam se šcela neposlušnom pokazati. Vi ste me isprosili i eto zarekli ste svatove prekosjutra, a vi još ne dodoste, da upitate mene, da li ja pristajem. Pa kad vi to ne ucinjeste, evo ucinih ja i dozvah vas da vam sve kazem. Ako ste mene kod majke isprosili, a vi nijeste moje srce, moju dušu i osjecaje. Nijeste, gospodine, isprosili ljubav moju, i kazem vam, zato me nemate prava ni zagrliti, jer ja vas, gospodine, ne ljubim! Vijenac, koji mi se sprema, nije vijenac srece i mira, to je trnje koje me bode; to je demon, koji me u ponor baca. Ja sam sirota a vi ste bogati. Al' ne mislite zato, da novcem mozete kupit' ljubav moju! Ja ne osudujem vašu ljubav, tim više što sam ja sirotica, al' ja je odbijam i ne primam! Ljubav svoju, gospodine, dala sam drugom, a sa njome i sebe, i misli, i dušu svoju. I više ljubavi za vas nemam, jer s njom nisam raskošna i obilna, da je na više mjesta dijelim... Zato vas molim, odrecite se mene; spasite me! A mislim da imate toliko muškog ponosa, da ne uzmete onu, koja vas ne voli. Za ljubav majke svoje, da joj ne mutim pošljednje dane zivota, ja bih vam pruzila ruku. Ali vjerujte, gospodine, nikad... nikad vas ne bih iskreno ljubila. Sa mnom biste bili nesretni a i ja s vama. Ne vrijedajte se od ovih rijeci iskrene devojke, koja hoce da spase i vas i sebe. Dajte mi ruku, ali ruku prijatelja i brata i izbavite me! -
Tavna je jesenska noc, al' tavnije postade celo Simino. Blijedo je jesensko lišce, al' je bljede bilo njegovo lice. Strašna je proljetna bura, al' je strašnija tuga, što mu raskida dušu i u crnu pretvori noc. On nije znao da li stoji pred demonom il' dzelatom, koji mu zabada noz u srce ili pred zemaljskim stvorenjem, il' pred andelom. On bi je kleo, al' i blagosiljao, on bi je mrzio al' i ljubio. Njegova prezrena ljubav stvori se u divljeg lava, koji hoce krvave zrtve. A kao da mu glas savjesti šaputaše: "Pred tobom je Bog istine, prekloni se pred njime i poslušaj ga i ucini kako zapovijeda, jer si drukcije propao..."
Tavan, pogruzen, tuzan i blijed, a više ocajnickim glasom rece:
- Evo ti ruke, prijateljske ruke! Blago onom kome si dala ljubav svoju! Blago onom - prijateljice - koga ce ova ruka grliti! Blago onom, koga ce te oci gledati. Blazen onaj, koji ce imat' taku saputnicu! Taka ljubav viša je od novca, viša od krune, skiptra i zezla. Ja odlazim prezren al' i spasen; tuzan al' i radostan, što ceš ti biti spokojna i zadovoljna. Zbogom i budi srecna u narucju tvoje ljubavi!...
Simo je otiš'o a zvijezde su mi pricale tihim tajanstvenim šapatom, da je Milka cijele noci plakala. Al' te suze ne bjehu suze tuge, nego suze radosti. Ona je cijelu noc blagosiljala svoga prijatelja.
* * *
Pogledaj tamo onu kucicu malu, baš pokraj crkve, na koju su pala dva bijela goluba; tu radosno Milka pjeva svome malom sincicu Brani pjesmu o Milošu i Marku; a sretni Zdravko svojim trudom i radom ispunio kucicu svakim izobiljem, te spokojno i mirno zivi sa svojom Milkom, a ljube se baš kao onaj bijeli golub i golubica, što stoje na krovu kucice im male.