| |
|
Asmir Kujovic
SANDZAKTRANS
Zovem se Bakir Kacar i roden sam u Novom Pazaru. O mom rodnom gradu postoje razne predrasude, cijem širenju su u znatnoj mjeri doprinijeli i sami Pazarci, i koji ih, štaviše, sa ponosom isticu, iako ni za jednu od njih ne bih mogao reci da je posve tacna (nabrojacu samo neke): 1) da je Novi Pazar balkanski Makondo, 2) da su Pazarci opasni u tuci i da su u stanju da razbiju frajera dok si rekao "piksla", 3) da su Pazarci gospodski mafijaši cije se poslovno carstvo prostire od Trsta do Istanbula, a ne sitni šverceri i tezgaroši kako se obicno misli, 4) da je Novi Pazar u XVI stoljecu bio veci od tadašnjeg Londona, 5) da su Pazarci najveci lopovi u Evropi, 6) da to što Pazarci u svom govoru miješaju c i c, kao i l i lj, ne znaci da su Albanci, 7) da je Novi Pazar u bivšoj Jugoslaviji slovio kao grad sa najvecim brojem pištolja po glavi stanovnika... Zapravo, ne vjerujem da moj rodni grad danas uopšte postoji. U mojim snovima, za vrijeme rata, vec iza novopazarskog hotela "Vrbak" pocinjala je sarajevska Obala Vojvode Stepe.
Otkada znam za sebe uvijek smo pravili kucu. Citavo moje djetinjstvo stoji zabarikadirano dzakovima cementa, naslaganim ciglama, crepovima, betonskim blokovima i "montom", gomilama pijeska, buradima sa krecom, mješalicama za malter i ostalim orudem koje je bez reda bilo razbacano po našem dvorištu. Moj otac, nastavnik istorije, imao je ambiciju da podigne kucu na cetiri sprata (za svako dijete po jedan, ako bude nuzno) uz eventualne lokale u prizemlju koje bi izdavali pod kiriju. Uporno je, iz godine u godinu, dokazivao pred mojom mamom kako nije "smotan za prakticne poslove", što mu je ona stalno nabadala na nos. Tako sam kroz citavu osnovnu školu prošao u dvoje vec odrpanih farmerki, sašivenih kod krojaca, i sve do polaska u srednju školu nisam mogao da, kao ostala djeca, sebi priuštim zadovoljstvo da posjedujem bicikl, skije, gramofon, ili reket za tenis. Svake godine otac bi najavljivao da ce baš tog ljeta završiti sa gradnjom, i da onda mozemo biti mirni, ali mu se nekako nije dalo. Tako se taj famozni završetak stalno iznova odlagao za iducu godinu. Jednom me je otac poveo kod cika Branka, direktora osnovne škole u kojoj je radio, i pokazao mi njegovu baštu "kao iz bajke" - sa zivom ogradom, brezama i ruzama; a onda smo se zajedno divili prekrasno uredenoj kuci ("kao iz Dinastije", kako je govorila moja sestra). Ako hoceš da jednog dana imaš ovakvu kucu, moraš imati sve petice u školi, govorio je otac.
Cika Branko je imao sina mojih godina koji se zvao Jasmin. Sa njim sam se druzio još u obdaništu, iako je on vazio za uobrazenka i maminu mazu. Djeca su ga zadirkivala: nuna majka svoga polutana - pola vlaha, pola muslimana. Bilo je to nakon što smo jednom u obdaništu za uzinu imali svinjske kobasice. Kod kuce mi je mama objasnila da više ne smijem jesti kobasice, jer smo mi muslimani. Tako sam naucio da se ljudi dijele na one koji jedu svinjske kobasice i na one kojima je to zabranjeno, iako mi nikako nije polazilo za rukom da shvatim kako je mama za svakog covjeka mogla od prve pogoditi da li jede ili ne jede svinjske kobasice. Mama mi je takoder objasnila da mi muslimani jedemo samo kokošije paštete, dok Srbi jedu i svinjske i kokošije. A onda je rekla kako o tome ne smijem pricati, inace bih mogao da odem u zatvor, tako su neki "mladi muslimani" pricali pa su zato robijali, medu njima je bio i pjavac Himzo Polovina, onaj što pjeva U Stambolu, na Bosforu, i da ustvari uopšte nije vazno ko je Srbin a ko musliman, nego kakav je ko covjek, jer i Srbi vjeruju u Boga samo na drugi nacin, i da sam sad suviše mali, ali da cu sve to shvatiti kad porastem, jedino da zapamtim da ne jedem svinjsko meso. Ali kako da znam da li je svinjsko? Ako je nacrtana krava ili koka, onda nije svinjsko. Dobro.
U obdaništu smo se cesto igrali partizana i tada su oni koji bi poginuli u borbi morali da leze i da se prave da su mrtvi. Pošto se stalno dešavalo da se mrtvi probude i ponovo ukljuce u borbu, odredili smo da Ajhana na svakom mrtvom koji lezi na itisonu postavi krst napravljen od plasticnih slagalica, kako ne bismo zaboravili da je mrtav. Medutim, nakon incidenta sa svinjskim kobasicama više nismo pravili krstove. Jer "komunisti ne nose krstove", kako je rekao Jasmin. U ovim igrama ja sam uvijek bio Nijemac, jer sam mrzio partizane zato što su bili tako šlampavi u svojim opancima i vunenim carapama, a još i one nejednake kape, za razliku od Nijemaca koji su bili tako fini i ugladeni pod svojim "slatkim" šljemovima.
Sjecam se da smo jednom otišli u obdanište popodne, kada nije bilo nikoga, da bi se klackali u dvorištu. Jasmin je tada pao sa ljuljaške i razbio oba koljena. Odmah sam odcijepio komad svoje majice (išlo je teze nego što to rade u partizanskim filmovima), kojim sam probao da zamotam rane, iako je desno koljeno i dalje neprestano krvarilo.
"Ne vrijedi", rekao je Jasmin, "tata mi je citao iz Hiljadu zašto, hiljadu zato da kada covjek puno iskrvari nastupa smrt, joj meni... Ništa, znaš šta, idi trkom do moje mame i ovako joj kazi: kazi joj Jasmin umire i porucuje ti da ne placeš i da se ne sekiraš, i da budeš ponosna što si imala takvog sina".
Stigao sam sav zadihan i pozvonio na vrata od glatkog lakovanog drveta sa masivnim ukrasnim prepletom zivica od metala bakarne boje, koji su bili u vidu rešetaka, i izmedu kojih su se prelivale šare staklastoplasticne površine boje meda kroz koju je dopirala neka magicnozuckasta svjetlost.
- Tetka Rabo, kako da Vam kazem, Jasmin umire i kaze da ne placete i da se ne sekirate, nego da budete ponosni što ste imali takvog sina.
- Kukavica meni - zapištala je tetka Raba - je l' mi ga to pregazilo auto, majmune?! Pricaj brzo, cafire mali...
Tog dana sam prvi put vidio Jasminovu stariju sestru Suzanu, kako vjezba na klaviru. Mislim da necu pretjerati ako kazem da je u tom trenutku izgledala kao andeo, u svojoj bijeloj haljinici. Njeno tijelo je znacajno po tome što ce postati opsesivnom temom mojih erotskih maštanja u pubertetu.
Jedino što sam u tom trenutku mogao da ucinim bilo je da zatrazim od oca da me upiše u muzicku školu, cim još malo porastem i budem nosio školsku tašnu, kao i ostala djeca. Ali moj otac je bio seljak covjek, tako da kada sam se upisao u muzicku školu nisam mogao da sviram klavir, jer "nisam zensko", nego sam vjezbao da sviram harmoniku kako bih jednog dana mogao da "drmam pare" na svadbama i banketima. Sjecam se kako me je nastavnik Jusuf testirao prilikom upisa, morao sam ponavljati za njim otkucaje na poklopcu klavira: ta - tafe - ta - te - tafa - tefe - ta - te... Rekao je da sam apsolutni sluhist.
Otac je, pretpostavljam, došao na ideju da sviram harmoniku nakon ispratnice u JNA koju je priredio moj amidzic Kerim. On je tada u posebnoj sobi na spratu okupio svoje društvo iz razreda, dok je rodbina lumpovala u prizemlju amidzine kuce. Svi su bili pijani, pjevali su uz harmoniku i plakali, kao da se opraštaju od zivota. Lomili su caše, ali "kulturno", to jest bacali su ih kroz otvoren prozor. Bio je tu i Eso, aktuelni predsjednik omladine u gimnaziji koji je na zadnjem sletu nosio Titovu štafetu. Na stolu su bile poredane votke, loze, konjaci, vinjaci, štokovi, bijela vina, boce nikšickog piva, zatim tanjiri sa pršutom, sudzukom, jagnjecim pecenjem, pilecim batacima, sirom i kuhanim jajima, kiselim kupusom, manitjama, pitama i još nekakvim salatama. Ja sam pio kolu, a preda mnom je bio tanjir sa cipsom, kikirikijem, smokijem, slanim štapicima i "ribicama". Sjecam se kako je jedan momak naglo zaplakao, a zatim trazio da po treci put zaredom pjevaju zivecu Suzana ja bez tebe znaj, jer si zelela kraj - niko na svetu nece te voleti, kao što volim te ja... Odjednom se i meni nešto stegnulo u grlu, pred ocima mi je lebdjela slika Suzane kako svira na klaviru, i pitao sam mog rodaka Kerima da li mogu i ja da slomim jednu cašu, pošto me je ufatio sevdah, a on se smijao i rekao da mogu. Mislim da sam u trenutku kada je caša tresnula o beton u dvorištu, prvi put u zivotu naslutio šta je to ono što zovu ljubav.
Suzanu sam tada cesto vidao kako na trotoaru ispred dvorišta igra badminton sa jednom od svojih drugarica. Bio sam joj tako zahvalan što mi dopušta da je gledam, iako se nikad nisam usudio da joj pridem. Nekako mi se cinilo da još uvijek nisam dostojan nje, a i bila je cetiri godine starija od mene. Ali u dubini duše sam bio uvjeren da cu joj prici jednog dana, jednog dana kada postanem vitez, ili princ u bijelom mercedesu.
Jasmina su mrzjela sva djeca u komšiluku, zato što je bio "direktorovo ljalje", zato što se "pederisao kad prica" i koristio glas c kao da je iz Londona, dok ovamo nije mogao da pogodi riba ribi grize rep, zato što je uvijek imao para za zvake, sladolede, maksove cokoladice, lizaljke i samolepljive slicice, zato što mu je sestra bila prava "persida", zato što je uvijek sa sobom nosio papirne maramice, umjesto da briše nos rukavom kao što je Bog ostavio, zato što smo svi mi ostali nosili od kuce po "komad ljeba" kad bi izlazili na ulicu, dok je jedini on nosio svoj burzujski sendvic (sa tvrdim c na kraju) zamotan u salvetu, zato što je jedini on imao "prave" automate i šmajsere od plastike koji su sami pucali, za razliku od naših, drvenih, sa kojima smo morali da pucamo ustima (pa-pa, ta-ta-rata-ta, ciju-trciju, dzi-dzi-dzi, the-he-he-he), zato što smo se mi ostali "puštali" niz Rašku na gumama od traktora i kamiona, dok je jedini on imao bijelu gumu sa glavom guske koju je okretao pozadi, kao i plasticna peraja koja nije htio da posudi nikome, zato što je jedini on u ulici imao pravi "polufudbal" koji nam nikada nije htio posuditi kada sam nije bio raspolozen za igru, jer mu "ne da tata", zato što je jedini on imao trotinet, a zatim i pony bicikl i nikada nikome nije davao "krug", jer mu ne da tata (iako nam je zavidio što jedini on nema "coke" kao Bruce Lee, koje smo pravili od drzalica za metle), zato što je u kuci imao citav parking autica koje nije dao nikome jer mu "ne da tata", i dok smo mi ostali skupljali samoljepljive slicice fudbalera, jedini on je imao album za te slicice, iako se nikada nije usudivao da sa nama igra "par-nepar", ili "tapke-tupke", zato što nikada nije išao sa nama na tombolu u boksersku klub, zato što smo se zimi svi mi sankali na šedrnjama, dok je jedini on imao prave sanke, i dok smo mi ostali trenirali karate i aikido u trenerkama (u sali Sportskog društva "Partizan"), jedini on je imao pravi kimono, kao i zato što nas je njegov stari nazivao Ciganima i Indijancima, iako smo se mi osjecali kaubojima. Posmatrajuci njega, s vremenom smo prestali da vjerujemo u komunisticki poredak.
Medutim, centralni lik iz mog djetinjstva bio je ipak Gadafi, koji je dva puta ponavljao sedmi razred, dospjevši da, u drugom pokušaju, sjedi sa mnom u klupi. Jasmin je bio, cinilo se, dozivotni predsjednik naše odjeljenske zajednice, i unatoc tome što smo stanovali u istoj ulici, spram njega sam tokom citave osnovne škole sistematski razvijao svoj "kompleks nize vrijednosti" (u dobroj mjeri podstican i od strane mojih roditelja), a koji se temeljio na cinjenici da je Jasmin bio bolji matematicar i fizicar od mene. Njegov otac bio je pretplacen na sve moguce listove i casopise, tako da je on stalno pred Narcisom i Zilhom, koje su bile najbolje koke u našem razredu, prepricavao viceve i dosjetke iz "Jezevog Humora", navodio zapanjujuce podatke iz rubrike "Vjerovali ili ne" Politikinog Zabavnika, raspredao teorije o NLO-ima, zatim propovjedao o nirvani i karmi, tako da sam se pored njega osjecao kao najveci debil. Bio je uvijek avangardan, zahvaljujuci svojoj sestri Suzani koja ga je upucivala u nove trendove i oblasti kao što su rokenrol i film.
Jednom me je pred Narcisom ismijao kada sam rekao da je moj omiljeni pjevac Paul Young iz AC/DC, rekavši kako je to cisti kretenluk jer se pjevac iz AC/DC zove Angus Young, dok je Paul Yuong sasvim drugi frajer. Pocrvenio sam, a zatim još više uprskao stvar kada sam pokušao da se izvadim rekavši da sam zapravo mislio kako je Paul Young pjevac iz Kajagoogoo. Da, Jasmin je još u šestom osnovne slušao Azru, mada danas vjerujem kako je to bio cisti snobizam potaknut od strane njegove sestre. Jedino u cemu sam se osjecao istinski superiornijim od njega bile su knjige. Ja sam tada bio procitao gotovo citavog Karla Maya i Julesa Vernea, kao i skoro sve knjige iz biblioteke "Plava ptica", dok je on citao samo "Rob Huna", "Duh Ljana Estakada", "Crni gusar", "Vitez sudbine", "Kraljica Kariba", "Ostrvo plavih pingvina", i "Kralja Artura". Kada sam mu se kasnije pohvalio da sam citao i Maksima Gorkog, on se ozbiljno zabrinuo za moje mentalno zdravlje pokušavajuci da mi utuvi onu frojdovsku recenicu, koju je ocigledno pokupio od svoje sestre, o tome da navodno ako ne citaš Vajata Erpa i Doka Holideja u trinaestoj, citaceš ih u šezdesetoj i slicne gluposti.
Gadafi je bio najkrupniji i najjaci momak u našem razredu, nezvanicni prvak škole u obaranju ruke. Sam se hvalio kako je u luna-parku u jednom trenutku nadahnuca pokvario aparat koji je mjerio snagu udarca boksom. Imao je obicaj da se pred Zilhom napuha i zavrne rukave, a onda bi opipavao bicepse i govorio: "Pipni samo, to mi je oteklo kad me majka jutros gadala šifonjerom". O njegovom najstarijem bratu Arafatu pricale su se legende o tome kako je zajedno sa Beskom, cuvenim ubicom, bjezao iz Niškog zatvora. Za Beska se govorilo da je navodno roden u davoljoj košuljici, i da mu je majka komade te košuljice zašila na grudi i leda, tako da mu metak ništa ne moze. Gadafijev drugi brat Sadat prodavao je zetone za "bilijar" (što je bio lokalni naziv za stoni fudbal prije nego su pravi bilijari ušli u modu) u salonu za zabavu kod Mirsa, gdje ce se kasnije pojaviti prvi fliperi i video igre. Obicno bismo odradili poneku sitnicu za Satka (otišli po cevape, ili po caj u kahvu kod Pupeta) a on bi nam zauzvrat davao po punu šaku zetona. Gadafijev najmladi brat zvao se Homeini, i Dajco je za njega tvrdio da ce biti "najzajebaniji od sviju", iako se i sam trudio da ne lici na svoje starije burazere koji su njihovoj majci zadali toliko jada. Uz to, Dajco još uvijek nije bio odrastao, tako da je predvostruceni kajš njegovog oca Alja i dalje predstavljao realnu pretnju povremenim ispadima nedolicnog ponašanja. Aljo je radio kao autoprevoznik u Tekstilnom kombinatu "Raška" (vozio je veliki FAP kamion) i bio je prava šoferska duša - Dajcova majka cuvala je u kutiji od bombonjere clanak izrezan iz fabrickih novina u kome je bila osmjehnuta fotografija Alja za volanom, u smedoj koznoj jakni, i veliki naslov: "Alija Ljajic, drumski vuk". U komšiluku su Alja zvali Tito, valjda zato da bi upotpunili galeriju predsjednickih imena u njihovoj porodici.
Kada smo vec kod imena, u vrijeme kad je Gadafi vec postao neprikosnoveni harizmaticni lider naše bande "Jaguara", slucajno nam se prikljucio i jedan klinac iz susjedne stambene zgrade koji se zvao Miraš. Tada su svi u ulici provalili foru da ga pitaju "Kako se zoveš?", i kada bi on rekao "Miraš", oni bi odgovorili za ***** me diraš. Njemu je uskoro dotuzilo da ga stalno zavitlavaju, pa je, kada bi ga neko upitao kako se zove, imao spremnu foru: "Miraš, za ***** me diraš". Tako je jednom dobio batine od svog starog, kad ga je ovaj negdje pred nekakvim svojim kolegom cupnuo za obrašcic i potapšao sa rijecima Hajd' kazi ciki kako se zoveš?
Gadafi se u školi trudio da bude barem "dovoljan" dak, a svoju natprosjecnu inteligenciju uvijek je branio svojom lijenošcu ("kada bih ja štrebao kao vi, dosad bih bio Ajnštajn", govorio je), sve do jednog fatalnog casa matematike na kome smo ucili o podudarnosti trouglova. Nastavnik Bego je krenuo da ispisuje na tabli dokaz o podudarnosti dva trougla, na šta je Gadafi dobacio vjerujemo nastavnice.
"Šta si rekao?", upitao je nastavnik.
"Kazem ne morate se muciti da dokazujete, mi vjerujemo da su trouglovi podudarni".
Nastavnik se toliko iznervirao da ga je tresnuo velikim drvenim linijarom po glavi, na šta je ovaj skocio i opsovao mu mater, jer njega ni babo ne udara po glavi. Od tada je zaratio sa cijelom školom uvjerivši se da na ovom svijetu zaista nema selameta za djecu iz potlacene radnicke klase.
Gadafi me naucio mnogim korisnim forama koje do tada nisam znao. Poput, recimo, kako da u cevabdzinici Lipa naruciš deset i cijelu i jogurt, i da to pojedeš, a zatim izadeš i ne platiš. U slasticarnici Solun isti sistem, samo što su tu predmet konzumacije bili šampita, ekler i grcke baklave. Zatim, kako da u samoposluzi staviš u korpu samo cokoladicu "Maks", a da unutrašnje dzepove vindjake napuniš cašama eurokrema, kikirikijem, cokoladama sa rizom i kesicama "medenog srca", a da te niko u tome ne sprijeci. Nakon svake naše šetnje kroz samoposluge robnih kuca Grmija i Beogradska, mene su spopadali napadi griznje savjesti, i tada sam govorio Gadafiju da ako vec krademo, treba da opljackamo banku, a ne da nas uhvate kao gladnu djecu koja kod kuce nemaju ništa za jesti. "Pazi, niko se nije naucen rodio", govorio je Gadafi. Smatrao je da su ovo samo male stilske vjezbe za neki krupniji poduhvat.
Pred kraj školske godine, tokom koje smo sjedili zajedno u klupi, Gadafi je imao pet jedinica i na dan kad mu je majka obznanila da ce otici na konsultacije sa razrednom, on odluci da pobjegne od kuce, pošto je predosjecao da ce u protivnom Aljo ubiti šejtana u njemu. Za pocetak, pošto nije uspio ništa pametnije da smisli, ukrao je kljuceve od Aljovog kamiona (koji je obicno stajao parkiran na platou pored dvorišta gdje se nalazi skladište Tekstilnog kombinata), a zatim ostao sakriven u kabini ne izlazeci iz nje cijela dva dana. Njegova se majka nije usudila da odmah kaze ocu, nego su zvali policiju tek iduceg dana navece. Sutradan ujutru Gadafi se sam predao i priznao sve, a zatim obecao da ce dati sve od sebe kako bi do kraja školske godine popravio slabe ocjene. Njegov otac ga je zavezao za šljivu u dvorištu i tukao mokrim konopcem, da se citav komšiluk orio od njegove dernjave.
Tako sam preuzeo na sebe obavezu da mu svakodnevno dajem instrukcije iz matematike, fizike i ostalih predmeta. To nas je još više zblizilo, mada Gadafi nije imao puno zivaca za jednacine sa dvije nepoznate. Jedne veceri, dok je Aljo bio na sluzbenom putu, Dajco odluci da ukrademo ladu iz njegove garaze i da se malo provozamo. Planirali smo da spicimo do Raške, ali starim putem, jer je sasvim mala vjerovatnoca da bi nas tuda mogla zaustaviti policija. Usuli smo goriva, a zatim kupili jednu kutiju Partnera (u to vrijeme vec smo pušili, mada još kao neredovni potrošaci). Kada smo razminuli benzinsku pumpu Gadafi je startao u drugu i odvrnuo do daske Šemsu Suljakovic - Cim sam te srela, odmah sam znala da bih za tebe i zivot dala / rešila sam, dušo, pa nek se kajem, ne dam te drugoj, na sve pristajem / pristajem na sve, samo kazi, reci šta hoceš i zivot trazi / nosi me, vodi me, ne pitam kuda, cini šta hoceš, s tobom cu svuda... Zapalio sam cigaretu, otvorio prozor, i nagnuo glavu pustivši da mi vjetar šiba u lice. Bio je to jedan od trenutaka punoce kakvih sam kasnije u zivotu malo dozivio. Gadafi je navalio na gas i urlikao kao Tarzan, dok je u podlozi drmao Sinan Sakic: Sutra s tobom necu biti, odnosi me zivot dalje, ja te volim al' šta mogu, sudbina me na put šaljeee...
Jednom dok smo za stolom kod njegove kuce vjezbali zadatke iz matematike, on je iz jednog pregratka u regalu izvadio vojnicki dvogled i stao pored prozora. Neko vrijeme je podešavao optiku i pri tome je djelovao ozbiljno, gotovo kao Richard Burton u filmu "Sutjeska". Dodi da vidiš, rekao je.
Bila je to Suzana. Sjedila je na terasi i citala, u bijelom šorcu i roza majici bez leda, prekrštenih nogu, udobno zavaljena u stolici na sklapanje kao da se sunca... Boze, taj tijesno pripijeni šorc, gotovo potpuno upijen njenim medunozjem, pod kojim se ocrtavao obli luk njene zadnjice... Kroz dvogled se nazirala bijela cipka njenih gacica, dok su se ivice šorca oštro zasijecale u glatku mekotu njenih mlijecnih butina...
- Je l' znaš da je Suzy zguzena? - upitao je Dajco.
- Kako to misliš?
- Cuj, kako mislim, fino. Cufte mi je sve ispricao, ali zakuni se da neceš nikom... Znaš, nju je maznuo onaj Zrno što je bio prvak u breakdanceu prošle godine, jes' onaj kokoravi, i to baš kad je bila ona igranka za Prvi maj... E, on. Pa, dobro, on ti je mangaš, nema šta, samo što je gelipter. I zamisli šta uradi stoka? Povede ti je on drugu vecer u onaj prolaz iza Elektrorasa, vala da je birao nije mogao bolje mjesto odabrat, mrak, nigdje ni zive duše. I pošto je ranije pao dogovor, tu ti izadu Anes, Kico, Fane, Cake i Cufte, a Zrno je samo pukne šamarom: skidaj se, majku ti jebem! Necu, šta neceš?! Pa, pljus! Kaze Cufte da se tol'ko drala i plakala da su joj morali flaster na usta zalijepit. I prode jedno pet-šest dana i onda ti je Anes stane ucjenjivat, i namami ti je on kod Bena u onu krojacku radnju. I tu ti se opet svi izredaju. I izgleda da je Raba nešto našnjuhala kako se ova kasno vracala kuci, izgleda da ju je nede dopravila. Jasmina sam ispipavo i on ko veze nema... Kad, prije dva-tri dana izašla ti Suzy u dvorište, kad nailazi Anes sa biciklom ko porucen, kaze 'zdravo Suzy', a ona tišu, kad on njoj: "To ti je fala što smo te jebali!" Zamisli to, burazeru, jes' isp’o mangup svaka mu cast...
Bio sam malcice šokiran. Zar moja Suzy? Moj andeo za klavirom? Kako to jednom andelu da se desi? Jednoj princezi? Kako grozno, uzasno, gadno, jadno, tuzno... Cini mi se da sam tek tada poceo da se istinski zaljubljujem. Njenom precistom liku dodao sam ovu tragicnu crtu palog andela i sve je najednom dobilo novu boju. Jer, znao sam da ona zasluzuje istinsku ljubav pravog covjeka, nekoga ko ce joj biti zahvalan samo zato što postoji.
Da je samo znala koliko sam ceznuo za njom! Tokom tih godina, za vrijeme mojih uobicajenih sanjarenja na klozetskoj šolji, vodili smo ljubav barem hiljadu puta. Barem hiljadu puta moj san se pretvarao u javu. Da je samo znala koliko sam joj u svojoj mašti bio vjeran!
Danas mi se uvijek smuci kada na radiju cujem pjesmu Sjecam se prvog poljupca od Jure Stublica. Uvijek se sjetim igranke u Domu omladine kada sam upoznao izvjesnu Sanelu, i kako smo se poslije toga ljubili u parku ("drhteci od treme", kako kaze pjesma) dok sam bezuspješno pokušavao da odglumim Gerea iz Oficir i dzentlmen, i kako mi je tada u uglu usta zastao komadic cevapa koji se izmigoljio izmedu Sanelinih zuba... Umalo nisam povratio. I svih ostalih cura koje sam tada uspio da dodirnem sada se sjecam sa nekakvom odvratnošcu, iako znam koliko je to nepravedno (mozda zato što sam obicno nalazio gabore). Ali one nedodirnute ostale su privlacne u mom sjecanju.
Desetak dana pred sami raspust Gadafi se prijavio na radnu akciju, pošto su mu drugovi iz OK SSO obecali da ce intervenisati kod direktora škole ako se potrudi da osvoji udarnicku znacku. Ako ne, vratice ga kuci, ponavljace razred, a uz to ce mu ostati upisana loša "karakteristika" u biografiji, zbog cega bi mogao imati dozivotnih problema u birou za zapošljavanje. Sutradan smo obojica otišli na vakcinaciju protiv tetanusa u prostorije "Radnickog univerziteta". Iste veceri smo Lastinim autobusom putovali na ORA "Derdap" kao brigadiri ORB "Hivzo Zejnelagic". I Jasmin je te godine bio na radnoj akciji, ali u ORB "Ramiz Koca", koja je u julu mjesecu ucestvovala na ORA "Petrova Gora". Medutim, "ramizovci" su u internim krugovima slovili kao šminkeri i intelektualci, dok su nas nazivali "bagerima". Pred polazak komandant Mulaz nam je pricao kako ORA "Derdap" ima najmodernije opremljeno naselje u Jugoslaviji, da u krugu naselja ima pokriveni bazen, svi moguci sportski tereni, koncertna bina i diskoteka, i kako cemo u okviru društvenih aktivnosti, ako to zelimo, imati priliku da polazemo kurseve iz stranih jezika, informatike, radio-amaterstva, fotografije, daktilografije, cak cemo imati pravo na besplatan vozacki ispit i još koješta. U autobusu su nam odmah podijelili plave majice na kojima su bile brigadne oznake: srp i cekic, petokraka, Titov lik i natpis ORB "Hivzo Zejnelagic" Novi Pazar. Kada se ujutru autobus parkirao pored rampe ispred ulaza u naselje, postrojili smo se ispred strazarnice, i tada je jedan grlati orangutan kog su zvali Garo, stao da zapomaze na sav glas, na šta smo mi odgovarali slozno kao vojnici za vrijeme polaganja zakletve (bio je to takozvani "pozdrav brigade"):
- Ooo-R-Aaa Derdaaaap!!!
- NAS JE ZVALA!!!
- Obecasmooo!!!
- DODOSMO!!!
- Ooodakle smooo?!!!
- IZ PAZARA GRADA SRCA MLADA ZELJNA RADA!!!
- Ooo- eR - Beeee!!!
- HIVZO ZEJNELAGIC!!!
- Ooo- eR - Beeee!!!
- HIVZO ZEJNELAGIC!!!
- Noooviii!!!
- PAZAR!!!
- Noooviii!!!
- PAZAR!!!
- Noovi Paazaar!!!
- HEJ, HEJ, HEJ!!!
Osjecao sam se kao jedan od likova iz romana Crvene zastave Antona Semjonovica Makarenka.
A onda, dok smo koracali u stroju, krenula je pjesma:
Skupili se mangaši
iz Pazara grada,
i od njih je nastala -
udarna brigada!
Ide, nastupa, ne boji se rada
"Hivzo Zejnelagic" -
udarna brigada!
Ko je s nama pošao
taj mora da radi!
Zabušante necemo
u našoj brigadi!
Ide, nastupa, ne boji se rada
"Hivzo Zejnelagic" -
najbolja brigada!
Ide, nastupa, ne boji se seksa
"Hivzo Zejnelagic" -
jebe bez kompleksa!
Zadnji refren smo otpjevali plješcuci rukama, a odmah zatim krenula je nova pjesma - Garo je izvikivao svaki stih, dok smo mi ostali ponavljali za njim:
Oj Jadransko plavo more,
ogledalo Crne Gore!
Crne Gore i Sandzaka,
de se rodi petokraka!
Petokraka sa pet lista,
to je znacka komunista!
Petokraka sa pet pera,
to je znacka proletera!
Petokraka - sva u krvi,
nosio je Tito prvi!
Nosio je Tito borac
i drug Savo Crnogorac!
Crna Gora nam je dala
tri'es' i šes' denerala!
A Bosanci nama daše
druga Dzemu, zlato naše!
Slovenija sa sjevera -
druga Edvarda Kardelja!
Makedonija sa juga -
Lazara Koliševskoga!
A Srbija nam je dala
druga Lolu - sekretara!
A Hrvatska, baš joj hvala -
druga Tita za maršala!!!
Druga Tita za maršala!!!
Druga Tita za maršala!!!
Naravno, ono za Lolu sekretara nije bilo tacno, ali se tako pjevalo, valjda u nedostatku bolje rime.
Ovo ti je iz Pazara raja -
voli popit i pravit belaja!
Sedam dana i sedam nociju
piju konjak otvorenih ociju!
Više smo im mi konjaka dali
nego mlijeka kad su bili mali!
Sedam dana i sedam nociju
piju konjak otvorenih ociju!
U štabu brigade ekonom Šefko nam je podijelio svijetlosmede uniforme i patike sa natpisom "ORA". Smjestili smo stvari u spavaone, a potom se okupili ispred barake i ponovo zapjevali:
Alaj bješe kahriman Hadzibulic Rahman!
Puno bure rakije sakrio na tavan!
Hu-ha, ilallah, la ilahe ilallah!
On ga nije sakrio da ga sam popije!
Popice ga s dilkošima iz naše caršije!
Hu-ha, ilallah, la ilahe ilallah!
Ako hoceš derviš bit, moraš grlo procistit!
Procisti ga rakijom, a napoji vinom!
Hu-ha, ilallah, la ilahe ilallah!
Naš je Rahman bio uzvišena osoba!
On je bio glava svima nama jakljanima!
Hu-ha, ilallah, la ilahe ilallah!
Dakako, ovaj lirski spoj rakije i šehadeta bio je moguc samo u tim vremenima. Pjevali smo i dan i noc, ujutru, u cetiri i deset, kada smo se postrojavali za jutarnju gimnastiku (koju smo radili uz I Can't Get No Satisfaction sa razglasa), u pola pet, kada smo se postrojavali za himnu i dizanje zastave, u pet, kada smo se postrojavali za dorucak, u pola šest, kada smo se postrojavali za odlazak na trasu, u šest, kada smo uzimali alat i pocinjali sa radom, u jedan, kada smo prestajali sa radom i postrojavali se pred autobusom za povratak u naselje, u pola dva, kada smo ulazili u naselje, u dva, kada smo se postrojavali za odlazak na rucak, u sedam, kada smo se postrojavali za spuštanje zastave i citanje dnevne zapovijesti, u pola osam, kada smo se postrojavali za odlazak na veceru, a pjevali smo i navece, do kasno u noc, uz gitaru, ako na programu nije bio neki koncert ili kulturno-zabavno vece.
Pored naše, bile su tu i brigade "Milan Stepanovic Matroz" iz Zrenjanina, "Duro Pucar Stari" iz Olova, "25. maj" iz Titove Mitrovice, "Sedam sekretara SKOJ-a" iz Osijeka, "24. oktobar" iz Titovog Velesa, "Ivo Lola Ribar" iz Maribora, "Mustafa Golubic" iz Stoca i "Bratstvo-jedinstvo" iz Duesseldorfa. Naša brigada brojila je šezdeset i dva brigadira, od kojih su tridesetorica bili radnici iz Tekstilnog kombinata "Raška", Fabrike obuce "Ras" i "Tehnometala", a ostatak su bili studenti, srednjoškolci, dvije-tri djevojke i nekoliko pionira, medu kojima Gadafi i ja. Novopazarske brigade su tradicionalno oskudijevale u zenskom kadru, zbog takozvane patrijarhalne zatucanosti naše sredine, u kojoj su brigadirke cesto nazivane kurvama. Za razliku od naše, recimo, brigada iz Stoca je imala dvadeset i pet djevojaka, koje su odreda bile "rasne picke", kako se izrazio naš traser Eno. U svakom slucaju, nisu djelovale nimalo zatucano. Naša brigada je bila cuvena po tome što je trinaest puta zaredom osvajala plaketu "Veljko Vlahovic", a u anketi Ekspres Politike 1981. godine proglašena je za najbolju brigadu u Jugoslaviji. Zato su nas tjerali da radimo kao crnci, kako bi komandant Mulaz mogao sa obrazom da se vrati u kancelariju OK SSO.
Kanal za vodovod treba biti dubok metar i osamdeset, a širok šezdeset centimetara i frtalj. Gadafi i ja bili smo tandem na našoj dionici: on je krampao, dok sam ja iza njega lopatom izbacivao zemlju. Vec drugi dan morao sam šake da zamotam zavojima, nakon što sam izbrojao desetak zuljeva koji su se bili vec raspukli. Poceo sam redovnije da pušim, kako bih mogao zabušavati u povremenim cigaret-pauzama. Gadafi je krampom orao zemlju, štopao je sebi vrijeme i svaki dan se trudio da obori sopstveni rekord od prethodnog dana, još uvijek strahujuci da bi mogao ponavljati razred ("ko nema u glavi, ima u mišicima", ponavljao je). Bilo mi je naporno da pratim njegov ritam, narocito kada je pjevao dok kopa, jer se cinilo kao da mu pjesma daje krila i kao da iz nje crpi neku sasvim svjezu snagu, koja je nadolazila iznenadno, dok bi u širokim zamasima oštrim vrhom krampa upirao da savlada kamen ispred sebe. Tada bi pjevao stegnutih zuba:
Tece Raška, valja na kubike -
Mulaz komandant vodi udarnike!
Ako se zarek'o da ce prvi biti -
obecanje svoje mora ispuniti!
Pokušavao sam gledati na stvari sa one dobre strane: kako nikad u zivotu nisam radio neki fizicki posao, niti sam u školi bio neki sportaš (moja majka je govorila da nikad nisam podigao ništa teze od kašike), ovo je bila prilika da malo ojacam svoje tijelo, jer sam zapravo od malih nogu gajio ambicije da jednog dana budem kao mornar Popeye (majka je nedjeljom uvijek pravila zeljanicu). Za vrijeme marende, dok smo jeli narezak iz konzerve i pili alpsko mlijeko iz tetrapaka, opipavao sam svoje bicepse i cinilo mi se da jacam iz sata u sat. Zamišljao sam kako cu se jednog dana i ja hvaliti kako me je nana "gadala šifonjerom".
Goli do pasa, oznojeni i blatnjavi, slagali smo krampe, lopate, ašove, macole i ostali alat u prtljaznik autobusa. Garo bi tada zapjevao:
Od naselja do Titova dvora
pruzila se zica telefona!
A iz dvora Tito nam govori:
"Je l' vam teško, udarnici moji?"
Nije teško, a nije ni lako -
mjesec dana krampati ovako!
***
Popodne, kada bih zaspao nakon rucka i tuširanja (jedan od nas je uvijek dezurao citajuci stripove, kako nam neki uljez iz druge spavaone ne bi upalio "biciklo"), u snu sam ponovo gledao zemlju kako se mrvi pod lopatom, i budio sam se umoran od sna, dok su mi se noge grcevito trzale, a onda bih ponovo tonuo u san i ponovo sam vidio zemlju kako se mrvi, i mnoštvo gadnih glista koje su migoljile ispod grancica korijenja, i kako su se njihova duguljasta tijela uvrtala dok sam ih sjekao ašovom.
***
- Ako za ovih mjesec dana ništa ne jebemo, stvarno smo leševi - kazivao je Gadafi dok je pred ogledalom sredivao frizuru pred pocetak "disko-veceri".
Na platou ispred koncertne bine bio je improviziran light-show. Iz zvucnika je treštala "Two Tribes" od Frankie Goes to Hollywood. Sjedilo se na klupama okolo i pilo nikšicko pivo iz kantine. Mi smo, kao iskusni "pickolovci", stajali sa strane i pogledom ljuštili odjecu sa djevojaka iz Duesseldorfa koje su plesale u krugu. Sve su imale otkacene frizure, sa pramenovima koji su bili šatirani u nijansama od narandzaste do zelene. Dvije od njih, odjevene u crne ritave majice, poprskane sivim mrljama i sa nekim nerazgovjetnim inicijalima pri vrhu ramena, stajale su u sredini kruga i plesale jedna naspram druge, drzeci se za ruke, i izgledalo je kao da ce svakog trenutka ona druga izgubiti ravnotezu i pasti na beton, srušena od prejakog ritma. Pri tome su se milovale i kljucale jedna drugu poljupcima kao lezbijke, a potom se kreveljile i hihotale, što je bio sasvim pouzdan signal za copor frajera koji ih je uskoro opkolio. Gadafi je za to vrijeme pricao kako je prošle godine sa Mikanom išao u Titograd na berbu voca, gdje su mislili da zarade gomilu love. Javili se kod "preduzimaca" i onda spavali u nekakvim barakama, izujedali ih komarci, drugi dan dobili proljev od silnih trešanja, pa onda kako su stopali do Petrovca na moru i kako im je tamo neki tip za tezgom psovao tursku majku kad ih je uhvatio da kradu, pa kako su zatim stopali do Ulcinja gdje se Mikan povezao sa Bicanom koji je prodavao krofne na plazi (dobra para), i taman kad su zaradili da plate sobu (jednu noc su presjedili u diskoteci hotela "Albatros"), uhvati ih drot dok su spavali na plazi i pošalje odmah na autobus za Pazar. Gadafi je rekao da i ove godine planira da ide u Titograd, ali pocetkom avgusta, kad je sezona u jeku, i pitao me da li bih pošao sa njim, a zatim odmah poceo da konstruiše kako cemo puni love skoknuti do Herceg Novog... Na platou je bila ludnica, svi su plesali osim kretena iz naše brigade koji su se poredali u krug i izvodili ritual prizivanja kiše za sutrašnji dan (ukoliko bi pala kiša, prestajalo se sa radom):
Ohaljila! - Rike-tike-tumba!
Vem-ve-haljila! - O-ue-ue-haljila!
O, Boze! Daj nam malo kiše!
Ne moze se više, ue-haljila!
O, Boze! Daj nam malo grada!
Da ne bude rada, ue-haljila!
O, Boze! Daj nam malo keksa!
Neka bude seksa, ue-haljila! ...
- Šta misliš - upitao sam Gadafija - kako ti se cini ona mala u plavoj majici? Mislim da je iz one slovenacke brigade.
- Ne znam, nije moj tip... Ima nekako konjasto lice, a i previše je uska u kukovima, to je znak da nije "rodna".
- Hm, pa meni se baš zato svida... A i što kaze narodna poslovica, ne mislite na zetvu, nego na valjanu sjetvu, ha-ha...
Odlucio sam da sacekam da krene neka lagana stvar, pa da je onda pokupim za ples, a da je sve dotle pustim da bude izlozena unakrsnoj rafalnoj paljbi mojih ubojitih pancirnih, rasprskavajucih i manevarskih pogleda. Jest da je otrcana fora, ali pali.
A onda je najzad krenuo Lionel Richie i Hello, is it me you looking for... U pocetku sam bio malo neodlucan, bojao sam se da cu biti odbijen, ali tada sam se sjetio rijeci koje je Jasmin drzao uokvirene na svom radnom stolu: "AKO NECU JA SEBI, KO CE MI, I AKO SAM JA SAM - ŠTO SAM, I AKO NE SADA, A KADA? SAV TVOJ GRIJEH OVDJE JE NE UCINITI, SAV U TVOME MALODUŠNOM KOLEBANJU". Sad ili nikad, pomislio sam u sebi i krenuo prema njoj.
"Da li mogu da Vas zamolim za ples?", upitao sam svojim jebozovno-baršunastim-kroz-nos tonom.
Rekla je da se zove Renata i da je iz Maribora, slabo govori bosanski(1), ali sve razumije. Dok smo plesali, ja sam joj šaputao na uho, najnjeznije što sam znao, o tome kako sam još od prvog trenutka kada sam je vidio kako pere tanjire u kuhinji, onog dana kad je njena brigada odradivala dezurstvo (i kada mi je njena kolegica dala repete dva tanjira paradajz-salate), stekao utisak kako je ona drugacija osoba od drugih, da je nešto posebno, što se moglo vidjeti po nacinu na koji je koristila deterdzent za sude... Potom sam slozio pricu koja mi se tada cinila prilicno originalnom, mada sam je kasnije cuo u mnogim holivudskim limunadama, o tome kako sam u tom trenutku imao osjecaj kao da je poznajem odavno, da je znam odnekud, iako nisam mogao da se sjetim, što samo potvrduje ucenje o reinkarnaciji, jer smo ona i ja u nekom od prošlih zivota sigurno bili nesretni ljubavnici, cije su zelje ostale osujecene, i da zato nije slucajno što smo se sada sreli. Renata se samo zagonetno smješkala. Dok smo plesali trudio sam se da moje koljeno bude što više priklješteno izmedu njenih nogu, kako bih u njoj izazvao osjecaj "nagovještaja srece".
Te veceri sam prvi put od komandanta zatrazio dopuštenje da nakon povecerja idem u "partizane", što je bio akcijaški zargon za upraznjavanje seksualne potrebe. Na klupi u šumarku pored paviljona stolacke brigade Renata je bila odlucna da "ne idemo do kraja", jer se zarekla da to nece raditi dok ne napuni šesnaest godina, mada ne znam zašto baš šesnaest (mozda je to bio njen sretni broj). Rekao sam da necu insistirati, jer znam da u poljupcu ponekad ima više intime negoli u samom "cinu".
U novembru cetrdeset trece
zadobismo bolove najvece -
izgubismo narodnog heroja,
druga Lolu, sekretara SKOJ-a.
Mila mati, mi bi htjeli znati
da li mogu mrtvi ustajati?
Mi bi digli narodnog heroja
druga Lolu, sekretara SKOJ-a...
Ujutru, dok sam se znojio za krampom, sve vrijeme samo sam smišljao šta cu te veceri pricati sa Renatom. Htio sam da imam unaprijed smišljen plan, kako bih sve konce drzao pod kontrolom. Na svaku recenicu koju bih planirao da izgovorim zamišljao sam sve njene moguce odgovore kako bih imao spreman arsenal replika. Gotovo da sam poceo da uzivam u kopanju. A ono što sam navece pricao Renati: uglavnom sam izmišljao samog sebe. Ne znam šta mi je to trebalo, htio sam da je impresioniram. Bilo bi me zaista stid da ovdje ponovim sve one gluposti koje sam joj o sebi rekao. Medu brigadirima je vec pukla prica, tako da sam iduceg dana na trasi dobio nadimak "pizdošinter". Nakon marende, dok sam lopatom izbacivao zemlju iz kanala, prišao mi je traser Eno da se malo raspita.
- Mozeš li da izdrkaš? - pitao me je.
- Ne radim ja to, ja sam jebac - odgovorio sam.
- Koliko imaš godina?
- Trinaest.
- Pa, vala, vakat ti je... Da sam ja cuvao sve što sam izdrkao, sad bih komotno mogao fabriku šampona da otvorim.
- Ili "OHO" lijepka - dodao je Gadafi.
- Nego, reci mi, je li vrištala ona mala? Je li bilo krvi do koljena?
- Ko, Renata? Joj, neceš vjerovat burazeru: caršav je bio ko japanska zastava...
- Aferim, burazeru, to se cijeni!
Oj, drugovi, je l' vam zao,
je l' vam zao, je l' vam zao,
rastanak se primakao;
rastanak nam nije mio,
nije mio, nije mio,
drugarski je zivot bio;
oj, mašino, pusti paru jace
pusti paru jace,
da ne cujem kako draga place,
kako draga place;
oj, mašino, slomila tockice,
slomila tockice,
što razdvoji cure i mladice
cure i mladice...
Renata mi je na rastanku poklonila dvije majice sa oznakama njene "mladinske delovne brigade". Poklonila mi je i jednog slonica od sundera, kog je zvala Bongo, i koji joj je bio najdrazi prije mene. Zagrlila me i zaplakala... Rekla je da ce pisati... I da cemo se sigurno jednog dana ponovo vidjeti... I da ce me se sjecati dok je ziva... I da nikog nikada nije voljela kao mene...
U ušima mi još odzvanja pjesma sa razglasa koja nas je ispratila dok smo ulazili u autobus:
Mlade dane, tople, duge,
prvu ljubav, prve sne,
vracaju nam naše pruge -
ugradili tu smo sve...
Ostaju zauvijek, druze,
ove ceste, ovi puti,
al' drugarstvo - duze, duze
od zivota i od smrti...
Hej, haj, brigade, hej, haj, ruke mlade
svoju zemlju srcem grade...
Kada smo se vratili sa radne akcije, primijetio sam kako se moj rodni grad najednom smanjio: izgledao mi je nekako skucen, glavna ulica vodila je u našu garazu. Više nisam mogao da zamislim da cu u njemu provesti ostatak zivota. Znao sam u njemu svaki sokak, svakog konobara u kafecajnicama gdje se igrao remi, svaki trac o lokalnim kabadahijama, piljarima i švercerima, sve usmene predaje o begovskim i kmetovskim kucama starosjedilaca. "Prijestonica gluposti i primitivizma", kako sam ga nazvao u jednom pismu Renati.
Tog ljeta sjecam se još po tome što mi je otac uskoro zabranio da se druzim sa Gadafijem. Desilo se to nakon naše slavne avanture u Temišvaru. Sjecam se da je u Pazaru bila tada popularna kletva "da Bog da srecu u Rumuniji trazio".
Gadafi je, naime, Bog te pita otkud, došao na ideju da umjesto na berbu voca u Titograd, odemo u Rumuniju, sa Satkom, da švercujemo. Zapravo je sve ispalo slucajno, kada je Satkov stalni kompanjon Sutko (poznat po tome što je svakoj zenskoj prilazio sa recenicom: "Zdravo, lutko, ja sam Sutko") slomio nogu, tako da smo bili samo Ace, Satko, Gadafi i ja. Putovali smo vozom iz Raške do Beograda, gdje smo na pijaci "Zeleni venac" (bio sam tada riješio da skršim dio uštedevine od pretprošlogodišnjeg suneta, koju sam planirao za pony bicikl) kupovali farmerke, kahvu, cigarete, vegetu, zacine, prašak za pecivo, puding, vanilin šecer, zvake, proizvode dr. oetker i slicnu robu. Na granicnom prijelazu kod Vršca imali smo dosta srece sa carinicima (nosio sam na sebi šestoro farmerki, koje sam u WC-u na zeljeznickoj stanici u Beogradu obukao jedne preko drugih, uz malo natezanja, naravno). U Temišvar smo stigli u ranu zoru i Ace nas je onako neispavane pozurivao da odmah krenemo na pijacu kako bismo što prije zauzeli tezgu. Za nepuna tri sata prodali smo svu robu, a ja sam za to vrijeme naucio da brojim na rumunskom. Najbrze su otišle cigare vikend, kahva, vegeta i farmerke (koje smo, dakako, "vehnuli" ispod tezge). Upravo dok smo se pakovali, prišao nam je jedan rumunski policajac, trazio nam dokumenta, a onda nas sproveo u stanicu policije, gdje su nas pretresli do gole koze. Izrucili smo na sto sav novac koji smo zaradili, a policajac je strpljivo brojao izguzvane novcanice, jednu po jednu. Na kraju je stao da se hvata za glavu i da se dere objašnjavajuci kako se kod njih za toliko novca mogu kupiti cetiri automobila, i da je to ne znam koliko njihovih prosjecnih plata. Ace je odmah odvojio gutu para i "castio" policajca, a Satko je tome dodao kao "poklon" kilu kahve i jedno pakovanje vegete. Policajac se neckao i objašnjavao kako to ne dolazi u obzir jer on casno obavlja svoju duznost, a onda mu je Ace išaretio o svojoj zeni i djeci koja nemaju šta da jedu i još ga poljubio u obraz i kazao mu burko moj, na šta se on samo nasmijao i rekao nešto u stilu "hajd' dobro sad vas puštam, ali da vas više nisam vidio i nek vas nosi davo".
Potrefilo se da je tog dana bio nekakav drzavni praznik, tako da nismo mogli odmah da krenemo u nabavku robe. Na klupi u parku pojeli smo ostatak mantija koje sam u kesi ponio od kuce, a Gadafi je iz svog ruksaka izvadio peceno pile i gusti sok od breskve u tetrapaku. Predvece smo kupili povratne vozne karte za neki grad iz tog okruga (cijeg se imena više ne sjecam) kako bismo mogli da malo odspavamo u vozu. Ujutru smo krenuli u obilazak robnih kuca: kupovali smo kristalne i porcelanske servise, komplete posteljina, trenerke, pidzame, zenski donji veš, potkošulje, majice, posude, papuce, sveske, olovke, školski pribor, flomastere, drvene i vodene bojice, naliv-pera, nešto zidnih satova i srebro. Ace je odlucio da malo rizikuje na carini, pa je kupio gomilu srebrnog nakita, dok smo mi ostali nosili samo po par lancica, narukvica i prstenova. I dan danas zalim što nisam kupio elektricnu gitaru i bubnjeve, ali sam se bojao da bi me mogli oderati na carini. Ne znam je li potrebno naglasiti da smo otegli muda dok smo svu tu robu poslije dovukli na zeljeznicku stanicu.
Na klupi ispred ulaza u aulu zeljeznicke stanice sva cetvorica smo zaspali. Ja sam tada prvi put u zivotu zaspao otvorenih ociju. Prišao je neki rumunski policajac i trazio mi pasoš. Sjecam se da sam ga vidio i cuo, ali u tom trenutku nisam mogao da se pomaknem. Nisam mogao cak ni da progovorim. Nekako, ne znam ni sam, kao da nisam bio prisutan.
Policajac mi je odvalio takvu šamarcinu da mi se sve zanebesalo pred ocima. Ali i dalje nisam mogao da progovorim. Kao da mi je duša bila zatvorena u nekoj staklenoj kutiji. Policajac me je i dalje tukao, ali ja sam bio negdje IZA OVOGA. Nisam mogao ni da vrisnem. Kasnije sam zakljucio da je sve to bilo od pretjeranog umora. Do dan danas to je jedna od najnejasnijih scena u mom zivotu.
Na pijaci smo u roku od dva utorka utušili svu robu. Imali smo dovoljno love da odemo na more, ali je Ace u meduvremenu smislio pakleni plan (njegovu ponudu nisam mogao da odbijem) kako bi se izvadio za srebro koje su mu carinici oduzeli (kreten ga je strpao u pepeljaru ispod prozora). Satko i Gadafi trebalo je da odu u Temišvar i da se tamo natovare sa robom u ogromnim kolicinama, kako bi bili sigurni da ce ih na granicnom prijelazu istjerati iz voza. Za to vrijeme Ace i ja krecemo iz Beograda natovareni sa najfinijom robom u ogromnim kolicinama, tako da smo sigurni da ce nas na granicnom prijelazu kod Vršca istjerati iz voza. Tacno u ponoc, nedaleko od rampe, na pruzi izmedu vozova, Satko i Ace se srecu i razmjenjuju robu. Tako se mi vracamo u Beograd sa robom iz Temišvara, a Satko i Gadafi se vracaju u Temišvar sa robom iz Beograda.
Sve je teklo po planu, gotovo da covjek ne povjeruje, a onda nas je na pijaci u Vršcu policija legitimisala, a zatim su nam oduzeli robu, meni naredili da se odmah vratim u Pazar, a Aceta zadrzali u pritvoru. Da skratim pricu: na kraju smo se ipak izvukli, pošto su Satko i Gadafi dobro prošli, ali je moj stari sve saznao i zabranio mi od tada da se druzim sa Dajcom ( "ako te još jednom vidim, znaj da za tebe više nema mjesta pod ovim krovom" rekao je).
Inace, moj otac se u to vrijeme vec ozbiljnije poceo zanositi svojim naucnim radom, pošto je sa jednim od svojih kolega išao da istrazuje arhive u Budimpešti i Istanbulu, i nakon što je njegov rad o Kolašinskoj kapetaniji bio prilicno zapazen od strane nekakvih strucnjaka na nekakvom simpozijumu (ili kako se to vec kaze) u Beogradu. Sada vjerujem da se otac okrenuo vlastitim ambicijama tek nakon što je digao ruke od mene, ili je mozda htio da mi licnim primjerom ukaze na izvjesne pouke. Jer sve do tada, ja sam bio njegov najvazniji naucni projekat.
Od ranog djetinjstva uši su mi bile zapušene citatima antickih mislilaca - moj otac je preko Plutarha pokušavao da me uputi u mudrost zivljenja - i gotovo za svaku sitnicu, ukljucujuci tu i moju slabost prema slatkišima, znao sam odgovarajucu izreku na latinskom. Moj otac je bez sumnje za mene spremao parcelu u Aleji velikana, tako da sam vec sa pet godina znao da citam, pišem, plivam, vozim bicikl, kao i da sricem izreke poput qoud licet Iovi, non licet bovi.
Tako sam od malena stekao predstavu o sebi kao o buducem velikanu, mesiji, i geniju, koji je roden zato da bi preokrenuo tok historije. Otuda sam vrlo brzo odustajao od svega cega bih se prihvatio: sviranja harmonike, treniranja karatea, aktivnosti u Savezu izvidaca - nekako bih odmah na pocetku uvidio kako takve zanimacije nisu dostojne mog genija. Znao sam satima sanjariti nad mapama iz Školskog historijskog atlasa - nekad bih bio Napoleon, nekad Aleksandar Makedonski, nekad Julije Cezar, Sulejman Velicanstveni, Hanibal, Karlo Veliki... Trudio sam se da ispravim sve njihove pogreške, i tada bih u glavi razvijao film o tome "šta bi bilo kad bi bilo", a onda bih zamišljao kako bi se odvijao dalji tok historije.
Sjecam se da mi je otac redovno kupovao casopis "Galaksija", jer je u meni vidio buduceg naucnika. Pocelo je to nakon što smo u školi iz poznavanja prirode ucili o planetama suncevog sistema, kada sam kod kuce tatu upitao kako to da je vasiona beskrajna i da na kraju nema neki zid? Nije znao da mi odgovori, pa sam mu rekao toliki konj, a ne znaš. Vjerovao sam da cu jednog dana kad porastem sigurno saznati da li je vasiona beskrajna ili nije, jer ako naucnici kazu da se neprestano širi, onda to mora znaciti da je unutar necega. Negdje u prvom razredu gimnazije, profesor fizike nam je otvoreno rekao da je za velika naucna otkrica prošao voz, i da niko od nas nece postati Ajnštajn, vec da se eventualno mozemo nadati kako bi naš patent mogao doprinijeti tehnološkom progresu, što i nije nešto. Ta me je recenica udarila po glavi, jer je profesor rekao ono što sam i sam vec godinama naslucivao. Koliko sam samo puta proklinjao sudbinu što nisam roden u Sovjetskom Savezu ili SAD-u, i što sam zbog toga dozivotno ostao hendikepiran cinjenicom da se nikada necu vinuti u Kosmos. Dok sam sa Jasminom pred takmicenje iz fizike vjezbao zadatke iz "Mladog fizicara", još uvijek sam gajio nadu u postojanje cetvrte dimenzije, ili barem u mogucnost prolaska kroz crnu rupu, gdje dolazi do rastezanja vremena, i bilo mi je teško da sebi priznam kako su sve to bile samo puste tlapnje.
Prekretnica u toj mojoj mladalackoj "potrazi za genijalnim identitetom" nastupila je sasvim slucajno, jednog dana kada sam se popeo u kabinet istorije mog oca, kako bih od njega trazio bonove za cevape (u to vrijeme su u mnogim novopazarskim preduzecima dijelili, umjesto djecijeg dodatka, bonove za cevabdzinicu "Lipa"). Stajao sam tako u praznoj ucionici kabineta istorije, i cekao oca da se vrati sa neke hitne konsultacije u školskoj zbornici. Buljio sam tupo u fotografije Karla Marksa, Fridriha Engelsa, Josipa Broza Tita i Vladimira Iljica Lenjina na zidu iznad table. Iznenada, u jednom gotovo mistickom trenutku nadahnuca (ko zna koji put uvjeravao sam sebe da ja ne pripadam svijetu obicnih i prosjecnih ljudi, i izvlacio zakljucak kako me je sudbina izabrala za velika djela), shvatio sam da je zapravo moj jedini zivotni cilj da jednog dana postanem revolucionar - da moja slika jednog dana visi na tom zidu. Vidio sam sebe kao frajera koji ce povesti covjecanstvo u besklasno društvo, u kome ce svak raditi prema mogucnostima, a dobivati prema potrebama.
Kada sam se vratio kuci, odmah sam se zakljucao u svoju sobu i poceo da kujem planove svog buduceg djelovanja. Znao sam da prvo moram srušiti sve postojece sisteme vrijednosti, jer revolucija je, kako kaze Fidel Kastro, borba na smrt izmedu prošlosti i buducnosti. Uzeo sam jedan list papira i polako zapisivao: "Svekolika nesreca covjecanstva ne potice iz socijalnih nejednakosti, vec iz covjekovog iskonskog nezadovoljstva samim sobom. Stoga se treba izboriti za društvo u kome ce svakom pojedincu biti priznato pravo da se odrekne samog sebe i da slobodno mijenja vlastiti identitet". Ova mi se misao ucinila toliko genijalnom, da sam u njoj odmah prepoznao zacetak buduce velike politicke teorije bakirizma (koja ce naziv dobiti prema svom tvorcu). Vec sam zamišljao kako se širom planete vrše masovni progoni i egzekucije bakirista, sljedbenika novog politickog pokreta, a zatim i prvu oruzanu bakiristicku revoluciju u Japanu koja se kao zaraza širi kroz cijelu Aziju... Potom sam zamišljao kako djeca u srednjim školama napamet bubaju definicije iz Osnova bakirizma i bakiristickog samoupravljanja, i kako na prvoj stranici njihovih udzbenika stoji moja fotografija , na kojoj se vidi kako sjedim u fotelji sa lulom u ruci, ispod koje je natpis: "Bakir Kacar - tvorac bakirizma". Vidio sam kako omladinci od Aljaske do Australije sa ponosom nose Bakirovu štafetu, dok pioniri, u kolonama, na centralnoj manifestaciji povodom godišnjice prve bakiristicke revolucije (kada je odluceno da Tokio promijeni ime u Bakircity), klicu na sav glas: "Mi smo Bakirovi, Bakir je naš!"
Sljedeceg dana odlucio sam da na velikom odmoru o svojim zamislima prodiskutujem sa Jasminom, pošto je on bio jedini covjek sa kojim se moglo razgovarati o takvim stvarima. Moram priznati da sam potajno vjerovao da bi on mogao biti buduci Fridrih Engels bakirizma. On je u to vrijeme vec citao Nicea i Šopenhauera, sjecam se da mi je posudivao svoju lektiru, kako bi imao sa kime da raspravlja o njoj ("Svijet kao volja i predstava", "S one strane dobra i zla", "Tako je govorio Zaratustra", "Ili-ili"...). Medutim, Jasmin me je odmah sasjekao (govorio je kao da je o mojim idejama vec mnogo puta razmišljao) i ukazao mi na sve slabosti mojih polazišta, kao i na niz drugih problema koji su se ticali prakticnog sprovodenja zamisli o društvu "promjenljivih identiteta". Bio sam pomalo razocaran nakon tog razgovora, i iz dana u dan vec sam polako odustajao od svojih revolucionarnih ambicija, pomirivši se sa cinjenicom da cu dozivotno ostati prosjecan i obican, i da cu završiti isto kao i svi moji vršnjaci, sve do jednog dana kada mi je na casu biologije Jasmin tutnuo ispod klupe presavijeni list papira u cijem je zaglavlju pisacom mašinom bio otkucan naslov MANIFEST JASMINIZMA.
Bio je to za mene trenutak otkrovenja. Sadrzaj me toliko oduševio, da sam odmah pristao da budem koautor ovog politickog programa i buduci Fridrih Engels jasminizma. Tih dana bio sam ispunjen zanosom koji je znan samo naucnicima u trenucima kada dodu do nekog senzacionalnog otkrica. Nakon nekoliko seansi u kahvi kod Pupeta, konacno smo usaglasili stavove i priveli kraju rad na originalnom tekstu manifesta, ciji uvodni dio prenosim u cjelosti:
"Platon je smatrao da postoje tri osnovna oblika vladavine, koji se, nešto poput godišnjih doba, ciklicki smjenjuju kroz historiju: teokratski, aristokratski i demokratski. Ovu tezu lako je pobiti primjerima još iz Platonovog vremena, jer u vrijeme kada se u Atini uspostavljala demokratija, u susjednoj Sparti na sceni je bio ekstremni oblik aristokratske vladavine. Platon nas, medutim, potice na jedno novo razmišljanje: svaku vlast mozemo predstaviti u vidu trougla, ciji uglovi simboliziraju tri pola vladavine - demokratski, aristokratski i teokratski. Zašto baš trougao? Zato što je piramida oduvijek bila najpodesnije geometrijsko tijelo za graficko predstavljanje struktura vlasti. To znaci da jedan od polova (uglova) mora biti vršni, glavni. Preostala dva pola nazvacemo perifernim. Vlast je stabilna onda kada su periferni polovi u ravnotezi (jednakokraki, ili jednakostranicni trougao). Ovaj idealni poredak u praksi je, medutim, rijedak. Onda kada se glavni pol (ugao) izjednaci sa jednim od perifernih polova, vlast postepeno prelazi u drugi periferni pol. Gotovo svi primjeri iz historije potvrduju tacnost ove zakonitosti. Svaki oblik vladavine dostize svoj vrhunac onda kada njegovi periferni polovi u jednakom omjeru zapremaju najveci stepen (ugao) vlasti - ako zamislimo, recimo, jedan jako izduzen jednakokraki trougao. Socijalizam je zamišljen kao najekstremniji oblik demokratije i stoga se nije smjelo dopustiti da bude preslikan u svoj teokratski pol, što se desilo onda kada je zazivio kao vladajuca ideologija, zamjena za Boga, cime je vlast prakticki prešla u aristokratski pol trougla. Idealnu vlast predstavlja jednakostranicni trougao, dakle to je ona vlast u kojoj su aristokratija, demokratija i teokratija izjednacene. Nešto arhaicnijim jezikom kazano, trougao vlasti predstavlja put izmedu Boga, vladara i naroda. Davidovu zvijezdu mozemo vidjeti kao jednakostranicni trougao ciji odraz stoji naspram njega, okrenut ledima. On opstoji upravo zahvaljujuci svojoj teznji da sagleda svoj odraz".
Time smo proklamovali svoju buducu borbu za jednakostranicne trouglove. Jasmin je rekao da ce morati da doktorira u dvadeset prvoj kako bi i time pokazao svoju intelektualnu nadmoc nad Karlom Marksom, koji je doktorirao tek u svojoj dvadeset drugoj godini. Sve to, naravno, nije dugo potrajalo, jer je Jasmin uskoro otkrio Boga. Sjecam se da je govorio kako ce se Isus vratiti na Zemlju 2033. godine, što je zakljucio na osnovu ajeta iz Kur'ana gdje se kaze A jedan dan je u Gospoda tvoga kao hiljadu godina što ih vi brojite, a Isus je, navodno, najavio da ce uskrsnuti treceg dana.
Tako sam odlucio da krenem vlastitim putem. Bilo mi je tada petnaest godina i osjecao sam da je pravi trenutak da se pocnem spremati za svoju buducu karijeru profesionalnog revolucionara. Iste godine Suzana je zapocela svoj studij stomatologije u Beogradu, što je za mene bio dodatni motiv da se postepeno udaljim od svog bivšeg gurua.
Sjecam se kako je moj otac u to vrijeme groznicavo pratio televizijski prijenos Osme sjednice Centralnog komiteta SK Srbije na kojoj je Miloševic u predzadnjoj rundi nokautirao Stambolica. Na politickoj tribini koju su organizovali profesori marksizma u našoj gimnaziji, raspravljalo se o subverzivnom djelovanju slovenacke Mladine, koja je, kako se tada govorilo, otvoreno podrivala tekovine socijalisticke revolucije naroda i narodnosti i pozivala na separatizam i rušenje ustavnog poretka Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije. Sjecam se da se Jasmin tom prilikom javio za rijec i odrzao predavanje o patriotizmu i rokenrolu, analizirajuci muziku Laibachovaca koji su svirali u nacistickim uniformama. Svi smo osjecali da se dešava nešto krupno i znacajno, nešto nakon cega više ništa nece biti isto, ali niko nije znao da do kraja razmrsi cvor. Ubrzo je organizovan "miting istine" u znak podrške kosovskim Srbima, na kojem su radnici Tekstilnog kombinata nosili transparente sa dvosmislenim parolama poput "Novi Pazar nije Kosovo". U svim ovim previranjima ja sam potajno naslucivao da se blizi historijski trenutak kada cu konacno dobiti priliku da u praksi iskazem svoje revolucionarne zamisli. Poceo sam da redovno kupujem novine, koje sam volio da citam dok objedujem, kako bih pred mamom demonstrirao svoju revolucionarnu ozbiljnost (mada sam znao da citanje za vrijeme jela moze uzrokovati smetnje u varenju).
Unatoc zloslutnim komentarima moje majke, koja je svako malo provirivala iza sudopere za vrijeme TV dnevnika, moj otac je svu ozbiljnost situacije prozreo tek nakon što su uhapsili Azema Vlasija. Više se i ne sjecam kojim redoslijedom su se smjenjivali dogadaji: pad Caušeskua, "miting svih mitinga", demonstracije u Prištini... Sjecam se samo kako je moj dedo po majci Atif predskazao kijametski dan nakon "jogurt-revolucije" u Novom Sadu, jer je dotle došlo da nimetom narod kidiše na vlast. Inace, rijeci mog dede Atifa sam tek tada poceo shvatati ozbiljno. Sve do tada u njemu sam vidio samo zakrzljali ostatak reakcionarnog rezima, i bilo mi je nepojmljivo kako jedan subjekt moze zivjeti a da se ne razumije u socijalisticko samoupravljanje. U mojim ocima on je bio društveni parazit, koji uz to nikada nije stekao klasnu, niti revolucionarnu svijest, a uza sve to nije bio ni nosilac partizanske spomenice.
***
Nakon nezaboravne maturske veceri u hotelu "Vrbak" (drugovi, budimo iskreni, vec nam se blizi dvadeseta, a treba zivjeti i pjevati), Jasmin je kod svoje kuce priredio veliku zurku na kojoj su se okupili svi iz razreda. Pilo se i pjevalo uz gitaru ("Krivo je more", kako to vec ide). Bila je i Suzana. Sjecam se da sam u neko doba, kad su se svi ponapijali, nasrnuo na Suzanu u mraku susjedne sobe, praveci se da sam pijan. Što i nije bilo daleko od istine.
Nije se branila... Ljubio sam je i cmizdrio... Cini mi se da sam rekao moramo razbiti nešto da ne zaboravimo ovaj cas...
U septembru iste godine Jasmin i ja bili smo brucoši Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Suzana nas je ispratila na autobuskoj stanici.
Sjecam se da sam je pitao da li cemo se vidjeti za Dan Republike?
"Ti si jedan smiješan lik", kazala je.
Sjeo sam pored prozora i gledao kako mi sa perona maše neki nepoznati djecak.
Te veceri sam zadnji put putovao u autobusu Sandzaktransa. |
|
