SREBRENICE TUGO MOJA



Ovaj slikopis namijenjen je
osobno holandskom vojniku da
našu Srebrenicu ne zaboravi.



Ibret na dvanaesti juli u Potocarima osta mucan i pretezak za sve, gospodine!

Kako dani i godine odmicu, pitam se: “Moze li se negdje kupiti malo duše?”
Zagnijezdila plaho jeza u dubine pa davi srce što okom suze kvase. Duša što duze i više pati, zna po dobro mucenica, da je ostala sama ispunjena bolom, samocom, sjetom i hladnim vazduhom što pritišce… Eto oduzeše nam surovo pravo na ljubav u svome, a ucinili su me da je ljubav izvor ljudske radosti.

Znam treba govoriti, jer šutnja nosi zaborav i ubija pitanje. “Šta je to Srebrenica dugovala svima ?” Izgone nas evo, brzo iz kuca, u spoju mrznje i tehnologije; a vidim dok koracam da su nas konacno i skoncali. Kolona ljudi otegla se i koraca u zbjegu prema Hol-bat u Potocarima. Svi su zapecatili isti pogled na licima zabezeknut i prazan, gdje bulji u ogromnoj kolicini straha. Naša se hitra tijela prepuštaju nijemim pokretima kolone, koja hrli naprijed, kidiše, bjezi i izmice smrti krvnika što pristize s Jadra.

“Aman jarabi, šta ce nam uciniti”, cujem jasan glas moje nene Tahire, iza mojih leda. U
konturama oka primjecujem kako ljudi pristizu sa svih strana puta, pridolaze i tako se gomilamo; a to mi najteze pada. Na momenat zaustavljenog dana, napetog pogleda, u zebnji pratim misao: “Boze, šta ce nam cetnici uciniti? Ulazimo li ovo u završeni projekat savršenog zlocina? Ili se treba kakvom dobru nadati, a sa nadom se umire. Ono što odavno znam jeste, da mi je postalo svejedno. Iz kuce i avlije istjera nas na brzinu šetajuci glas, što nas je vreb’o, a sada goni da pozurimo u Potocare. Znacenje ovih rijeci duboko mi se urezalo u svijest, jer sam se nadala da ce nas neko spasiti, a nikako opoganiti i pobiti. Vidim, da smo u bezizlaznoj situaciji, i kako miriše strahota smrti. Bol nadolazi, razorna u prsima i pitaš se u koraku:
Je l’ ovo duš’o kijametski dan; za nas udarilo demre u zemlju. “Srbi sve pokrenuli, citava sela, sve vri od uzasa”.

U zurbi gledam kako se prijekom sudu podcinjene naše mahale, prosto zanijemile, te izgledaju kao krajolici koji drhte u nesreci. Gledam u lica ljudi što promicu nijemo pored mene; kod svih vidim ugasio se naglo onaj zanos u ljepoti zivota sa svojima gdje je mirisala sreca. Ostade pecat zabezeknutosti i boli što s bolom jaca i nosi sve u uzasu sramote izgona. Ovo se dešava nama, ni radi cega, obicnjacima…

Skupih malo snage i okrenuh se u dubokom jecaju. Vidim da su im dozvolili i dali štap od moci u sili; cetnicima da udaraju po nama, iluzionistima, jer poznato je da takvi u totalnoj zaljubljenosti i povjerenju obicno glavom plate. U jecaju okrecem glavu, trazim nešto, samo ne znam šta… Ugledah zenu ispred sebe što je malo prije dotrcala odozgo od Osmine kahvane, obucenu u dugu suknju sa mahramom na glavi, sjetim se kako nam je obezglavljeno govorila: “Eto ih, cetnika, ušli su odozgo sa Jadra, istjeruju i ubijaju; odvalili su skladište parne pekare, sve izgone po Petrickoj mahali. I sve evo bagilja u ovu dugu ulicu prema caršiji….

“Sada dobro znam u pustinji rata istinski putnici, oni koji vide više od drugih su rijetki, samo si ti vjecan “Boze! Izustih na precac, a glasno: “La illah … ovo valja durati”, svjesna dobro da sam komad ilovace, rodjena kao i svi od zene smrtnika. Valja trpiti nevolju natovarenu od neljudi i zlojeda, “Boze, pomozi nam!” – pustih krik slican onome jauku, od malo prije što glasno dode iz grla, pri izgonu.

Teško se smirih, te skrivenih cudnih misli cak i od same sebe šapcem u huji o njima tamo preko crte, što nas pokloniše i zaboraviše. “Zar i Ti Mazowjecki”. Ovdje nema Kevina Kostnera u glavnoj ulozi u “Plesu sa vukovima”! Ove sve prošle godine što prodoše u idili, njihove zašticene zone mira, izolacije, izumiranja, svaka je bila teza od prethodne. Vidim kako sada u zamršenoj odgovornosti pomiješanoj sa cetnickim pricama iz davnina, grubo i krvavo oni prepravljaju svijet po svojoj mjeri, samo nas Vi gledate kroz Awakse, Gospodine, ili se mozda varam … Brzo pogledah u sat na ruci, hocu da pamtim vrijeme i pratim misao kako su cetnici usvojili davno okrutnost i ovdje je usavršavaju.

Kilometri ostaše iza nas. Hodamo i dalje, šutnja, hod, smrt… I kako pristizemo na veliku livadu potocarsku primjecujem gdje strani vojnici okrecu glave u stranu. Pitam se, da nisu iznenadeni što nas vide u ovako velikom broju, ili je nešto drugo… Strah od cetnicke svireposti. Pokušavam, samo ne mogu nikako da nadem pravo i puno objašnjenje. “Wel!” – para mi uši, jasno i otegnuto, mocno kao zvuk nekog jako slozenog, dobro podmazanog mehanizma. Vidim, tezak je posao vojnika, nije kao drugih ljudi, uvjek moze biti zrtvovan…

U koloni ljudi što pristizu iz caršije ugledah svoga oca kako s bolom koraca; mucen kašljem i teškim naprezanjem u hodanju, što se vidi po ocima osjencenim patnjom i starošcu. “Babo moj, u svemu sam s tobom”, pomislih, “kako nam je sudbina svima prijeka i tanka”, od muke sam uzasnuta, kao ukletnik od iscekivanja onog što ce doci. Tuzna i teška moja misao zavezala se za na ovom dugom i zalosnom komadicu druma koji nas vodi do mešceme…

Odjednom me iz svega ovoga osvjesti glasan plac moga cetverogodišnjeg djeteta, kojeg cijelo vrijeme nosi u rukama moj muz Pašan. Brzo smo ga svi pokušali tješiti, ali dijete ne ušuti odmah, nego se u brzi uzjeca. Tek kada smirismo dijete, Pašan se sage i tiho mi šapnu:
”Ovo neko mocan tajno melje zrnevlje za pogacu sa Miloševicem. Nije ih više ni sramota, ni grehota!” Zakašlja se odjednom od prašine što se dizala za tabanima ljudi i lijepila u jari dana po nama.

Mislila sam tada da znam, ali tek sada mogu reci da ništa nisam znala; jedino što smo
potcinjeni sudu neba, te valja trpiti, cekati Boziju milost… slušati, pamiti cetnicki glas: “Zemlja ce vas prozderati!” I opet išcekujem, koracam, osluškujem, moram; pokušavam samo malo sklopiti oci, i osjecam kako mi je mucno i vruce. Znam da se ovdje za nas potrošila nafaka, a bericet osta u sobi, u mirisu sofre i slasti sahana.

Na malo, ošinu me lahak vjetar što dode odnekud da nas razgali ili mozda dode s namjerom da zigoše izabranike, po njegovom redu. Stojim kao ubleha i mislim kako smo odgajani da volimo svoju zemlju, kucu, šljivike i da se ponosimo sa tim… Sada slušam glas komšije Andrica: “Hocemo da vas rasijemo k’o pšenicu.” Pokušavam da suzim misao, jer danas se sve ovo smjestilo u sjecanje…

Ostade mi u duši svega nakupljenog; najviše tuge i svakojaka razmišljanja. Boli ovo, i samo znam da moram govoriti, jer u mom bicu ima jedan kutak koji zeli i hoce da otkrije patnju… Preteško je. A mora se… Ne smije se zaboraviti najveci zlocin na zemaljskoj kugli –
Srebrenica.

Cesto sebi govorim: “Zašto su ovo Boze mocnici odobravali, šutili, kradom posmatrali i
udešavali klaonicu napravljenu po principima cetnika?” Prebirem misli, trazim i nikako da nadem pravo i potpuno objašnjenje pred sobom i drugima, i jedno što znam jeste da su humanisti stari koliko i krvoloci…

I danas cesto, i opet razabirem i rasprostirem misli; puno nas je bilo u broju, hiljade
prekobrojnih pobiše nevine ljude, a oni potpuno svjesni umriješe; jaki i ponosni kao zemlja.
“Kako nas sve, dragi Boze, prevariše?” I sad se u kosti jeza uvlaci od razmišljanja. Jedino kroz suze, oko i uho, necujno znam da placem i šapcem: “Nema ih više!” A što su trazili? Malo mira i soli. Duša pacenika, hoce da govori, jer šutnja ubija najviše!”

“Hajde produzi sjecanje!” – nareduje, zvonak glas u meni. Zeravica za pravdom gori u
svakom covjeku i ona budi radoznalost. Gledam u lice iluzioniste i mislim: “Zivot je jedan, i
samo je moj. I znam, da najljepši biser nice iz blata… sve dok ga sudbina ne dohvati u ruke. Tada obicno kroz mozak prode ojadena misao: “Nevakat doš’o i tuce u glavu”.

Sjecanje navire… Duboka bol preko prsa sijece mi srce, dok gledam u gomilu naroda
strpanog na jedno mjesto. “Boze, k’o da se sav dunjaluk okupio!” Kradom posmatram. Oprezno pokušavam da se smirim, a ne smijem da dignem pogled dalje od prvih ljudi do nas. U tuzi podigoh glavu visoko i ugledah, na brdu iznad livada, kuce mile, gdje stoje u prkosu sa
vocnjacima, što su ih naši djedovi sadili. Ništa to više nije vazo. Jedino je vazan ovaj narod i glas nene Tahire, što ponavlja – “Djeco moja, da nam Bog bude na pomoci!”
Dan se oteg’o i sporo odmice, a ljudi sve više i više pristizu; i cekamo. Cetnici hoce da nam brzo prisvoje dušu; i vidim po licima da ljudi gube snagu. Strah navire iz svih. Nadom trazim spas od smrti; nemocna sam, samo moj ziv um u hitroj duhovnoj pribranosti klizi pogledom polahko i kradom po svima.

Iza Pašanovih leda zaklanjam se, i tako gledam od covjeka do zene, gdje stoje nepomicno u kamarama, ovog tek napravljenog logora. Trazim umornim i cutljivim pogledom, ipak umiljato, nekog poznatog; ali od osjecanja da je svemu kraj, likove više ne prepoznajem. Eto...Duše su nam razlistali… Znam!

Odjednom, medu nama nekoliko glasova jacih izdvoji se u bjesu, i svi su u zestini bili jednaki… Zgrahnuto ustuknuh, “Dragi Boze, cetnici su ovdje, umiješali se medu nas!” – progovorih poluglasno. Slušam i pratim jacinu njihovog svirepog glasa, i vidim kako neciste ruke izdvajaju ljude iz gomile, i presuduju poprijeko i pojedinacno. Osluškujem, i znam, kako na svaki nacin u sili svršavaju sa nama; poznate prepoznaju, izdvajaju i odvode. Vidim zgrahnuto da su opsjednuti, a takvi obicno za sebe dobro obave posao. Svi šutimo u grobnoj i neobicnoj tišini, znamo šta i … samo je pitanje vremena kada cemo doci na red.

Odlucih se, te uputih lutajuci pogled iza Pašanovih leda, bojazljivo pogledah zaovu Samku kako podize dijete sa zemlje, uzima ga brzo u ruke, upalih ociju, sa jako crvenim porubima od pustog placa. U kratkim jecajima ona je s vremena na vrijeme spuštala i dizala malog Mehmeda, na zemlju pored svoje svekrve. Zeta Mehe, njenog supruga, nigdje ne vidim; znam odveli su ga, te šutim u tuzi! Ne mogu joj pomoci, ni prici. Sve ovo gledam, kradom preko glave svoga sina, kojeg Pašan drzi uspravnog. Mucno pomislih: “O Boze, kako bi dobro došlo nekoliko trenutaka zaborava!”

Pogled mi skliznu prema drugoj djeci što su se ušutila puna straha i išcekivanja. Znam da bi i iz kamena suza krenula, gledajuci maksumcad kako pate. Ovako svi stješnjeni u gomili, ne moze niko izmicati ispred jacine i tacnosti njihovog pojedinacnog odvodenja ljudi na klanje. U ovoj ogromnoj, k’o rijeka gomili što su napravili, katili su uzivali. Znali su da im niko više nije van domašaja. Cistili su svoj glatki jezik o nas i glasno govorili: “Treba glave da okapaju ovu kapiju potocarsku, ovdje smo vas cekali i docekali!” Sa ovim rijecima povecali su u nama neizvjesnost i zabrinutost; i svi gledamo kako se cetnici u uzbudjenom dozivljaju stalno caste rakijom.

I opet šetajuci glas dode do nas: “Potocari ce postati Tursko groblje!” – kaze glas, “jedno vrijeme ce se prepricavati pa zaboraviti.” Pored nas brzo prode holandski vojnik, sa mobitelom ili necim slicnim u rukama. “Boze dragi, zar je ovo moguce klanje, ubijanje uz poglede saveznika je pocelo!
Ubijaju nas u hiru ubijanja… U sistemu misli sjetih se… kako istorija tvrdi da dogadanja u prošlosti nisu vazna, oni objektivno ne postoje, nego traju samo u pisanim dokumentima i ljudskom pamcenju.

Iz razmišljanja me osvijesti glas Pašanov. Njegova ruka u pokretu, sa pogledom punim brige, kako uzdahnu i uze od nene Tahire mahramu, te mi rece: “Pokri se dobro i neka ti mahrama bude putokaz!” Gledali smo se obazrivo i ispracali vrijeme prošlo i ovo koje je bilo svjedok rastanka. Prišao mi je blize i hitro još nešto reci; sigurno o idealu zamišljenje ljepote zivota što se nagomilalo od ljubavi u njegovom srcu. Gušilo ga je u grlu; volimo svoju ljubav kao najdrazi dio sebe. U trzajima duša pati... "“sloboda je rijetka, a plemenita!"”- rece. Znali smo da uvijek u svakoj odluci ima nešto nesvjesno; te me gušio plamen pun bola u odsjaju ociju i krik što zastade u njedrima izmedju nas.

Iz autobusa izadje jedan cetnik i glasno rece da svi mi cujemo: “Ni vode se ne smijete napiti, ako niste u SDS, opoganicete je!” Vrlo oprezno uvukla sam glavu u mahramu navlaceci je što više na celo i bradu, tako praveci zaklon. Ispod spuštenih trepavica primjetila sam da cetnici sve više i više pridolaze. Oni normalno prolaze pored holandskih vojnika, koje dobro vidim da se prave da ništa ne vide i ne cuju samo su na momente uznemireni. Cini mi se da se podobro zavukla prljavština u glavu kod svih. Pokazujem kradom ocima Pašanu na jedan poznati lik stranca. To je vojnik koji je cesto dolazio iznad naše kuce u vocnjak, te odozgo snimao sebi za uspomenu zalazak sunca, srebrenickog.

Prije je Pašan sa njim cesto razgovarao i izmjenjivao ukrštenice. Moj muz je bio “ludi hobist” svih krizaljki, pa je znao reci kako dušu puni ispunjavajuci krizaljku, jer ona je uvjek korektna. A evo sada, ovog casa, pred holandskim vojnicima dešava se nezapamcena bruka. Ratoborne komšije likuju, brzi na ubijanje i sili zinaluka što cine nad zrtvama.

Tih šapat širi se medu nama: “Doš’o je evo cetnik Mladic!” Vidim kako pred njegovim revnosnim bjesom, svi se sklanjaju i cekaju.
Prošlost se dešava iznova” – cujem šapat necijeg nepoznatog glasa. Okrecem glavu prema glasu ne bi li prepoznala. Gledam u ljude, pocjepane, izgladnjele, uplašene, pocrnjele i prašnjave… Koliko vec vremena dugo šute i cekaju, bespomocni i nijemi? Posmatram pojedinacno ljude i djecu, koja su svugdje u svijetu ista, umiljata, zeljna danas komada hljeba i vode. U zurbi vidim samo velicinu uplašenih ociju, što se brzo zemlji spuštaju od delata koji glave kupe. Osjecam jak i jasan zadah smrti, dok široko otvorenih ociju gledam u mršavu , visoku zenu, kako se zestoko suprostavlja Mladicu i ne dozvoljava svojoj djeci, a cetvoro ih je, da piju caj, koji dijele cetnicke zene, kao milostinju. Odvojiše i odvedoše od njene djece… Kaze jedan cetnik: “I nju na zabavu vodite!” A one nastaviše da dijele caj i cokolade, i sve otvoreno snimaju kamerom. Mnogo kasnije, gledala sam ovu mršavu zenu na televiziji, kako se suprostavljaju ubici Mladicu. Hrabra i cestita mlada zena digla je glas protiv, iako se Mladic igrao s pištoljem pred njom, i bio sam uprskan krvlju po maskirnoj uniformi.

Brzo i surovo odvode ljude na put bez povratka. “O nebeska milosti, cuješ li, kako sve jace iz potoka dolaze krici!” – izustih. “Vojnici u svakom vremenu olahko trguju sa svojom savješcu” – pomislih. Istrajavanje je vrlina, a sadrzaj ljubav! Boze moj!

Gledam u Pašanovim rukama usnulo dijete i mislim: “Pricekaj sudbino, još malo, on spava! Nemoj nas još rastavljati!” Bojazljivo culim uši. Znam samo kako u ovom trenutku strašno patim, srce me boli, te se okrenuh u brzom jecaju. Došli smo na red i mi! Znam šta ce se dogoditi, i više nemam vremena da se plašim. Svi smo ovdje jedna duša koja trpi. Ovo je mjesto na zemlji gdje ljudi brzo išceznu i odlaze iz uspavane civilizacije.
Tako nas ugasiše kao zadnju cigaretu!

Došli su po Pašana. Dijete iz njegovih ruku meni dadoše. Njegovo uspravno drzanje i ranjivi pogled govorili su više od rijeci. Okrenuo se jednom i više nije osvrnuo. Suze mi obliše oci i u trenutku ocaja ugledah mladog holandskog vojnika, zabrinutog, iznenadenog pogleda, koji kao da tuzno i ojadeno rece gledajuci za Pašanom: “Vaakwel, mion vrieno!” – Zbogom, prijatelju moj! Nas su u zurbi trpali u autobuse. Samrtna muka potresala mi je tijelo. Ni svog starog oca nisam više vidjela…U sjecanju nas peku rane i suze. Glas tih i danas kruzi; ocima mrtve brojimo; jedino duša kod svih gordo šapce “La illah’ ilalah!”
“Da se nikad ne zaboravi … Srebrenica, Gospodine!
08.04.1997. god
autor Jasminka Halilagic