www.ade-MAGIC.com

Navigacija

Arhiva

Zabava

Slike

Gradovi

Razglednice

Online game

Game room

Multimedia

Galerija slika

Vide TV

Home Cinema

TV Nostalgija

Audio Box

O nama

Websitemeter

Top Website

Genocid

Album

Internet Tv

Magazini

Play - TV Alfa

Play - TV Slon

Naziv Bošnjak nastao je modifikacijom arhaizma Bošnjanin, kako su sebe nazivali stanovnici Bosne do dolaska Turaka. Svoj naziv Bošnjani su dobili po nazivu središnje rijeke i po nazivu zemlje koju su nastanjivali, a koji potiču od staroilirske riječi "boš" za so kojom je zemlja obilovala. Mnogi srednjovjekovni dokumenti sadrže sintagmu "Dobri Bošnjani", pri čemu je ono "dobri", u tadašnjem kontekstu, značilo "vjerodostojni svjedoci".

Dobrodosli na ade-MAGIC Homepage

Isprati komentar

Smjesne slike

Jadni magarac

Komentar nedjelje

ŽIVOT OBJEŠEN O ČIVILUK Autor: Fahrudin Kladničanin
Objavljeno: 24. March 2010. 23:03:42

Fahrudin KLADNIČANIN:
Od izbora do izbora Sandžak postaje infrastrukturno razvojno područje. Vlada na sve načine ulaže u ovaj region, gradi se i radi, za rad ubiranja bošnjačkih glasova, a kada izbori prođu, stanje ostaje isto, započeti radovi se rijetko kada završe, a srpski ministiri čekaju druge izbore da prošetaju stambolskim drumom, uz ćevape i vruće pitice ispričaju još jednu “izbornu” priču.

Dvadeseti vijek je bio vijek paradoksa. U njemu je snaženo zaživjela ideja ljudskih prava kroz međunarodne povelje, paktove, konvencije i druge dokumente. Međutim, u isto vrijeme su se dešavala masovna kršenja osnovnih ljudskih prava čovjeka. Ova kršenja se i danas dešavaju, kako u ratu tako i u miru. Znanja Bošnjaka o svojim pravima, znanja o tome šta ona znače i na koji način se štite odlučujuća su da bi se aktivno moglo učestvovati u demokratkom životu jedne zemlje. Mi Bošnjaci danas u Sandžaku imamo: “slobodu”, “jednakost pred sudovima”, “pravo na izbore”, “školovanje”, “zdravstvenu zaštitu”, “slobodu misli”, “vjeroispovesti”, “ekonomski prosperitet”…. Činjenica je da se čovječanstvo od svog postanka borilo i danas se bori za gore spomenute vrijednosti. Mnogi Bošnjaci su se borili, patili, bili zatvarani, prebijani, mnogi su polagali svoje živote, za neka prava koja mi danas imamo. Ali, mnogi i danas to čine, sam na malo drugačiji način, ipak je ovo vrijeme “dekomaratije” kakava god ona bila. Za svoje, moje, tvoje i naše pravo, moramo se uvijek iznova boriti za njih. Inače, možemo ih izgubiti.

Kada je otpočeo krvavi raspad Titove Jugoslavije pitanja o ljudskim i manjinskim pravima na ovim prostorima ponovo su našla svoje utemeljenje i potrebu za raspravom. Poslije Drugog svjetskog rata i Nirnberške presude “Nikada više” u zadnjoj deceniji dvadesetog vijeka, na Balkanu, u srcu Evrope, naočogled svjetske javnosti, desila se Srebrenica! Dok je u susjednoj Bosni trajao krvavi rat u Sandžaku se sprovodio otvoreni i sistematsko organizovan teror od strane režima Slobodana Miloševića. Činjenica je da rat u Bosni nije mogao, a da ne utiče na pogoršenje međunacionalnih odnosa između Srba i Bošnjaka u Sandžaku. Međjutim ”ratni mir” koji je trajao u Sandžaku, više je potreba srpske političke elite da u Srbiji očuvaju stabilnost i pokažu svoju principijelnu politiku. Ali, situacija u “mirnom” Sandžaku bila je mnogo drugačija. I položaj nas Bošnjaka u Sandžaku je bio naručito težak tih godina, posebno u političkom višestranačkom sistemu, koje se formiralo na temeljima raspada Jugoslavije. Decenijama “život u šutnji” i vjerovanju komunističke ideologije “bratstva i jedinstva” potiskivale su nacionalne strasti, koje su brzo oživljene, uz podršku Srpske akademije nauka i umjetnosi i Srpske pravoslavne crkve, pa smo prve konflikte probuđene nacionalne strasti prvi osjetili mi u Sandžaku.

Sandžak je postao teren za rasplamsavanje nacionalne strasti srpskih političara. U često citiranom obraćanju na Saboru Srpskog pokreta obnove kod Petrove crkve u Novom Pazaru, 12. Septembra 1992. Godine, Vuk Drašković je pripretio Bošnjacima u Sandžaku: “Presećićemo taj čvor poput Aleksandra Velikog da bi smo mogli da idemo i očistimo čir koji već dugo muči utrobu Srbije. Kad SPO dođe na vlast, Srbijom će lepršati samo jedna zastava - srpska, a svako onaj ko uzme drugu, ostaće i bez zasatve i bez ruke” (Vijesnik od 28. maja 1990. godine). Ovakva i slične izjave bile su česte, one su nažalost dovele do pogoršanja međunacionalnih odnosa, ali i

Priboj na Limu: Grad na granici sa Bosnom u kojem je sve manje i manje Bošnjaka!

najavile početak jednog otvorenog nasilnog ponašanja od strane tadašnje srpske i crnogorske vlasti, prema Bošnjacima. Blizina ratišta u Bosni, protjerivanje Bošnjaka iz susjednog regiona istočne Bosne i velika koncentracija Vojske Jugoslavije i paravojnih formacija u regionu, izazavali su strah kod bošnjačkog stanovništva koje je napuštalo sesoka područja, a dobar dio se iseljavao u zapadnoevropske države. Prema podacima Udruženja povratnika “Reintegracija” preko 70.000 građana i građanki Sandžaka izbjeglo je u zemlje Zapadne Evrope, “mnoga sela na Pešteri ostali su potpuno pusta, jer su zbog straha za život, morali napustiti svoja ognjišta (Informator, br. 3. Reintegracija, 2008. godine).

Od demokratskih promjena u Srbiji do danas stanje u ostvarivanju manjinskih prava Bošnjaka, promijenjeno je u malim okvirima. Činjenica je da su Bošnjaci postali biračko tijelo interesantno za većinu srpskih političkih partija u Srbiji.
Od izbora do izbora Sandžak postaje infrastrukturno razvojno područje. Vlada na sve načine ulaže u ovaj region, gradi se i radi, za rad ubiranja bošnjačkih glasova, a kada izbori prođu, stanje ostaje isto, započeti radovi se rijetko kada završe, a srpski ministiri čekaju druge izbore da prošetaju stambolskim drumom, uz ćevape i vruće pitice ispričaju još jednu “izbornu” priču.

Još jedan pomak je od 2000. godine evidentan u političkom životu Srbije. Bošnjaci dobijaju ministarska mjesta, (U sadašnjoj Vladi participiraju dva ministra Bošnjaka, četiri narodna poslanika i povremeno sezonski neko od Bošnjaka obnaša funkcije državnih sekretara). Oni koji su htjeli da skeku ruke i unište čir koji muči utrobu Srbije, često sa sandžačkim političarima vode izborne kampanje i vode nas zajednički put Evrope. Ali, mnogo zaboravljaju važne činjenice o stvarnom i jadnom položaju Sandžaka. Plastičan primjer je Priboj koja je jedna od najnerazvijenijih opština u Srbiji i Sandžaku. Ekonomski život u ovoj opštni ne postoji, njena skrhana privreda i ostaci nekad razvijene opštine polahko propadaju, a vrijeme i ljudi, često sarkastično kažem, žive još u doba hiperinflacije, zarobljeni u vakumu svog hala. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Bošnjaka (tada Muslimana) u Priboju je bilo 33%, danas je samo 13%, naravno zbog događaja iz ranih 90-tih godina, jer navodno Srbija nije bila u ratu. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Okvirna konvencija o ostvarivanju prava nacionalnih manjina, ovdje se ne sprovde u praksi. Borba za uvođenje bosanskog jezika kao službenog jezika traje već godinama, šanse da će se to ikada desiti su nikakve, nema dogovora. U javnom preduzeću za informisanje nema zaposlenih Bošnjaka, Centar za socijalni rad od 13 zaposlenih ima samo jednog Bošnjaka. Primjeri diskriminacije u strukturi zaposlenih očituju sumorno i jadno stanje, ali primjer kako se “većina” ophodi prema “manjini”. Grafiti o veličanju “patriota” i “junaka” minulog rata vidljivi su vrlo često na javnim mjestima, valjda služe kao opomena i podsjetnik. Najteži je položaj Bošnjaka ovdje, gdje su putevi bili krvavi, atmosfera ratna, a život obješen o čiviluk, hal Božiji